Remek djelo diplomatije: Kako je Andrić Nijemcima rekao ne

STVARNA OPASNOST

Ono što iz današnje perspektive možda djeluje bezazleno, u to je vrijeme, u završnoj fazi Drugog svjetskog rata, u Beogradu pod neprijateljskom okupacijom, Andrića stavilo pred odluku koja je mogla da bude od životne važnosti. Ovaj književnik je, naime, bio odlučio da iz principa ne objavi ni jednu jedinu rečenicu dok god se njegova zemlja nalazi pod okupacijom Hitlerove vojske. Ali kako da odbije molbu okupatora, a da kod nacionalsocijalista ne pobudi sumnju da je protivnik njihovog režima? Opasnost u kojoj se našao bila je stvarna. Andrić ne bi bio prvi koji je nestao u nekom podrumu Gestapoa ili njemačkom logoru sa neizvjesnim izgledima da preživi. Hitlerova mašinerija uništenja mogla je da proguta i njega.

Iz ratnih godina poznata su još dva slučaja u kojima se Andrić suočio sa sličnom odlukom i odbio objavljivanje svojih djela pod njemačkom okupacijom, odnosno naknadno se protiv njihovog objavljivanja borio. Prvi je iz septembra 1942, a riječ je o Andrićevom čuvenom pismu iz Sokobanje, upućenom Svetislavu Stefanoviću, tadašnjem poslovnom rukovodiocu „Srpske književne zadruge“, koji je na taj položaj postavljen odlukom njemačkog okupatora.

U tom pismu kasniji dobitnik Nobelove nagrade za književnost izričito odbija da da svoj pristanak da njegovi tekstovi budu uključeni u antologiju djela srpskih pripovjedača koja je trebalo da bude objavljena s dozvolom okupatora. Kasnije su često navođene riječi kojima je Andrić to 1942. odbio: „Kao odgovor na vaše pismo od 11. ovog mjeseca koje sam danas primio, a u kome me molite za saradnju na antologiji srpske savremene pripovjetke, čast mi je da vas obavijestim da nisam u mogućnosti da se odazovem vašem pozivu i da vam pošaljem svoj prilog za ovu antologiju – kao srpski pripovjedač, dugogodišnji saradnik „Srpske književne zadruge“ i član njenog nekadašnjeg književnog odbora, pod normalnim okolnostima bih, razumije se, prihvatio vaš poziv. Danas mi to nije moguće jer u sadašnjim vanrednim okolnostima neću i ne mogu da sarađujem ni u kakvim publikacijama, kako s novim tako ni sa već objavljivanim djelima (…)“

Drugi slučaj dogodio se nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1943, kad je Svetislav Cvijanović, Andrićev dugogodišnji izdavač, bez znanja svog najčuvenijeg autora objavio nekoliko njegovih djela („Eks Ponto“, „Put Alije Ðerđeleza“ i „Nemiri“). Kad je to doznao, Andrić se Cvijanoviću obratio oštrim riječima (a kako je sam kasnije tvrdio, u sve je bio uključen i advokat). Zahtijevao je, i to uspješno, da se knjiga povuče iz opticaja i da se više ne prodaje.

Andrić je, međutim, Stefanoviću i Cvijanoviću relativno lako mogao da kaže „ne“ jer su bili njegovi sunarodnici, mada je bar jedan od njih bio u službi okupatora. Zahtjev koji se početkom 1944. našao na Andrićevom pisaćem stolu stigao je, međutim, direktno od okupatora. „Viner Ferlag“, doduše, nije bio zvanični organ nacionalsocijalista, a izdavačko preduzeće je, osim toga, sačuvalo i spoljni vid pristojnosti time što je Andrića ljubaznim tonom zamolilo za dozvolu za objavljivanje njegovih djela. (U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkoj Italiji izdavači su imali manje obzira – tamo su Andrićeva djela naprosto štampali ne pitajući autora, o čemu piše i njegova biografkinja Zaneta Ðukić Perišić). Andrić se, međutim, 1944. ipak našao u teškom položaju.

Mada se vojna situacija već nedvosmisleno okrenula protiv Njemačkog Rajha, njemački okupatori su se, naime, još uvijek nalazili u Beogradu, a predstavnici Hitlerovog režima postajali su sve nervozniji i radikalniji jer su osjećali da se kraj bliži. Vermaht i SS su, doduše, još uvijek vladali najvećim dijelom Evrope, ali Hitlerove snage su bile izložene pritisku na svim frontovima. Saveznici su osvojili Siciliju i stupili na italijansko tlo, Rusi su nadirali sa istoka, Afrika je odavno bila izgubljena, Amerikanci i Britanci su pripremali invaziju na Francusku, nekada tako uspješni podmornički rat gotovo da je prestao da donosi pobjede, a njemačko ratno vazduhoplovstvo, još prije samo nekoliko godina najmoćnije na svijetu, uzalud je čekalo da prvih mlazni lovački avioni počnu s redovnim letovima.

Napadi savezničkih bombardera pretvarali su njemačke gradove u prah i pepeo. Neki oficiri i diplomate u Hitlerovom okruženju – a među njima i bivši njemački ambasador u Beogradu Ulrih fon Hasel, koji je Andrića lično poznavao i pominje ga u svom tajnom dnevniku – pripremali su atentat na diktatora. Mada su u Berlinu, kako se na osnovu svega ovoga može zaključiti, svakako imali važnijih problema nego da razmišljaju da li je Andrić protivnik nacionalsocijalizma, ipak je postojala opasnost da se književnik zbog odbijanja izdavačke kuće iz Beča izloži sumnji njemačkih okupacionih vlasti u Srbiji da je komunista i simpatizer pokreta otpora. To je moglo da dovede i do njegovog hapšenja. Svijet tada možda nikad ne bi doznao za roman po imenu „Na Drini ćuprija“ i ostao bi siromašniji za dobitnika Nobelove nagrade iz Bosne.

REMEK-DJELO DIPLOMATIJE

Šta je Andrić, dakle, uradio? Za početak je ćutao. Nije žurio sa svojom reakcijom. Vjerovatno mu je za rad na odgovoru bilo potrebno i nešto vremena jer Andrićevo pismo predstavlja remek-djelo diplomatije, u kojem je svaka riječ tačno promišljena. Ovaj odgovor pokazuje da Andrić dvadesetih i tridesetih nije slučajno napravio uspješnu diplomatsku karijeru. Andrić je vladao vještinom da „ne“ formuliše tako da zvuči kao „da“. U svom pismu uredništvu „Viner Ferlaga“ koje nosi datum 1. februara 1944 on se zahvaljuje na „ljubaznoj ponudi“, a zatim piše: „Što se tiče novog tiraža, odnosno izdanja mojih novela koje vi planirate, smatram za potrebno da vas upoznam sa svojim sljedećim načelnim stavom u tom pogledu.

 

Poslije više od trideset godina književnog rada dospio sam do jedne, za mene važne, prekretnice koja bi mom pjesničkom stvaranju mogla dati nov oblik i nov pravac. U vezi s tim upravo sada radim na jednom djelu u kojem sva ta nova shvatanja treba da dođu do izraza.“ To je čak bilo i istina jer je Andrić godine okupacije zaista iskoristio za pisanje „Na Drini ćuprije“, „Travničke hronike“ i „Gospođice“, dakle onih djela koja će dotad samo u Jugoslaviji poznatom autoru donijeti svjetsku slavu. U februaru 1944. Andrić je, gramatički savršeno i stilski besprijekorno, na njemačkom jeziku napisao: „U ovom stadijumu svog duhovnog i umjetničkog razvoja u kojem se sada nalazim ne bih pak dao da se štampa nijedan od mojih ranijih radova prije nego što objavim djelo na kojem sada radim.

Iz ovih razloga, a zahvaljujući vam ponovo na vašem ljubaznom predlogu, molim vas da zasad odustanete od novog tiraža mojih novela, kao i od izdavanja novele ‘Anikina vremena’. Čim moje novo djelo, za koje se nadam da ću ga uskoro dovršiti, bude objavljeno, neće ni izdanju mojih novela – s moje strane – više nikakve prepreke stajati na putu.“

S odličnim poštovanjem,
Ivo Andrić.“

NEPOZNAT DOKUMENT

Original i prevod na srpski jezik ovog pisma, u kome je Andrić tada na savršeno učtiv način i naizgled samo privremeno rekao „ne“ nalazi se u „Ličnom fondu Ive Andrića“, koji se čuva u „Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti“. Mada se taj istorijski dokument spominje u krajem osamdesetih objavljenom „Katalogu ličnog fonda Ive Andrića“, a u predgovoru tog kataloga čak se i indirektno ističe, on je široj javnosti do sada bio nepoznat.

Pritom pažnju i uvažavanje zaslužuje već i zato što Andrićevo „ne“ iz 1944. spada u one odluke koje su mu olakšale da ga novi gospodari u Beogradu nakon rata prihvate, a konačno čak i podrže. Andrićev položaj poslije oslobađanja Beograda, u oktobru 1944, kad je stranu vlast njemačkih okupatora smijenila domaća vlast komunističke diktature, u početku, naime, ni u kom slučaju nije bio siguran. Andrić je u Beogradu bio poznat kao čovjek temeljno građanskih opredjeljenja, koji je vijerno služio prvoj jugoslovenskoj državi i srpskoj kraljevskoj kući, koja je komuniste neumoljivo progonila i zatvarala.