Republika Srpska: Zimbabve ili Slovenija? Vlast, opozicija, alternativa?

PIŠE: Milko Grmuša

Evo jedne interesantne činjenice: značajan je broj pametnih i poštenih Srba iz Republike Srpske koji, istovremeno, ne odgovaraju bošnjačkoj, hrvatskoj i – srpskoj političkoj eliti u BiH. I dok može biti razumljivo, mada ne previše i opravdano, zbog čega ti ljudi ne odgovaraju interesima bošnjačke i hrvatske političke elite, nikako nije jasno zašto neki od najboljih Srba ne odgovaraju političkim elitama u Republici Srpskoj.

U stvari, jasno je. Mi odavno imamo politički sistem koji njeguje podobne, poltrone, beskičmenjake, mediokritete i sve one koji svojim znanjem, talentima i vještinama nikad ne bi došli na mjesta koja su im data. Zbog toga će oni, bez pogovora, učiniti sve što im narede moćnici koji su ih na ta mjesta i doveli. Zbog toga su u Republici Srpskoj, već godinama, obesmišljene vrijednosti, institucije, vladavina prava i politika. Nismo stvorili niti regionalno, a kamoli globalno, poznate i uspješne privrednike, sportiste, naučnike i umjetnike, pa su nam glavne zvijezde političari. A najvažniji političari, umješni kakvi jesu, sve su potčinili sebi-institucije, političke stranke i tokove novca.

Zbog toga Srpska danas nema niti jednu ozbiljnu i kredibilnu instituciju u kojoj se razmišlja o budućnosti zemlje i naroda. Jedino o čemu se kod nas danas razmišlja jeste kako što uspješnije uspjeti u politici ili kriminalu. Često na oba polja istovremeno.

Politički prostor kontaminiran bezobrazlukom

Ovakvo stanje direktna je posljedica nedržavničke, kratkoročne i ad-hok politike aktuelne vlasti. Problem Republike Srpske jeste da i mi u opoziciji kao da nismo previše zainteresovani da pružimo politički prostor ovim najboljim Srbima. Često će na površinu isplivati i kod nas oni koji će politički prostor kontaminirati bezobrazlukom, manjkom stida, a viškom prepotencije, bahatošću i  uskogrudošću. Nervira me što nam vlast daje toliko prostora da je politički razorimo, ali to nismo u stanju jer igramo utakmicu u kojoj smo selektirali prosječne igrače.

Neophodno je, zato, da svi svoje sujete i ambicije ostavimo malo sa strane i konačno shvatimo da su nam zemlja i narod na istorijskoj prekretnici. Narodski rečeno, ne može nikako izdobriti to što nam ovoliko pametnih ljudi napušta zemlju da se ne vrati. Sve o Republici Srpskoj staje u tužnu misao ogromnog broja roditelja u Srpskoj: ne vidim ovdje budućnost za svoje dijete. To je to, to je najava našeg totalnog poraza i nacionalne tragedije.

Potrebna politička alternativa

Da bi se takav užasan ishod preduprijedio, potrebna nam je politička alternativa. Ključna tačka te političke platforme bila bi pozicioniranje Republike Srpske u konfederalnoj BiH po uzoru na Sloveniju unutar bivše Jugoslavije: u svakom trenutku spremna za međunarodno verifikovanu nezavisnost i ekonomsku održivost, ali i bez problema i kompleksa da vodi sekularnu, evropeizovanu i široko decentralizovanu BiH u kojoj se razgovara umjesto da se arlauče, sa emancipovanim institucijama koje su iznad bilo čije pojedinačne volje, sa slobodnom tržišnom privredom, povoljnim fiskalnom politikom i najstimulativnijim ambijentom za investiranje u ovom dijelu Evrope. Sa modernom i digitalizovanom javnom upravom otpornom na izazove korupcije. Sa modernim i funkcionalnim obrazovanjem kao primarnim nacionalnim i državnim pitanjem. Sa proizvodima konkurentnog kvaliteta i cijene koje prodajemo na tržištu Federacije BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i cijelog okruženja. Sa idejom da smo nezavisni koliko smo bogati. Sa roditeljima koji mogu da odgajaju djecu sa onom nekadašnjom ključnom vaspitnom porukom: dijete, poštenje je na prvom mjestu, važno je kakav je ko čovjek. Koliko ste samo puta čuli dobre ljude koji kažu da se plaše da ovako vaspitavaju svoju djecu jer su ti principi, u današnjem sistemu vrijednosti, siguran put da mladi ljudi propadnu?

Dakle, instrumenti realizacije ovog velike nacionalne i državne ideje zahtjevaju sve one mehanizme koje danas, „zaslugom“ vlasti, nemamo. No, da bi se pružila kredibilna politička ponuda od strane nas iz opozicije, onda i mi moramo da se ponašamo u skladu sa navedenim principima.

OHR i vladavina prava nikako ne mogu da idu zajedno

Kad se u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kao najvišoj i najsvetijoj instituciji naše zemlje, povede riječ o krupnim nacionalnim i društvenim temama, moramo imati šta tu da kažemo. Kakvo crno napuštanje sjednice zbog Dodika, on je potpuno irelevantan sa stanovišta realizacije naših politika. Ne može on nas poniziti bilo čim, on može poniziti jedino samog sebe, baš kao što i mi jedino možemo poniziti sami sebe. Kad se priča o OHR-u i vladavini prava u zemlji jesu teme kad moramo posljednji izaći iz skupštine, jer OHR nije na vlast dovodio partije današnje opozicije, nego upravo stranke današnje vlasti. Ali, to čak i nije toliko važno. Poenta je da OHR i vladavina prava nikako ne mogu da idu zajedno, baš kao što ne može da ide i potčinjavanje zakonodavne i sudske vlasti izvršnoj, a što je uhodana decenijska matrica aktuelne vlasti. Ne idu zajedno emancipovane institucije Srpske sa OHR-om, ali niti sa rečenicom „džaba vam znanje ako niste u sistemu vlasti“. Ne ide zajedno priča o nezavisnosti Srpske sa uništavanjem demografske, ekonomske i vrijednosne supstance našeg naroda, a za šta je takođe najodgovornija aktuelna vlast.

Republici Srpskoj je nasušno potrebno da razmišlja o svojoj budućnosti, da se zna šta i ko radi za godinu, pet, deset i trideset godina. Da razmišljamo o tome šta se dešava i šta će se dešavati u svijetu, kakvi su trendovi u ekonomiji, tehnologiji i globalnim političkim odnosima. Da znamo gdje svijet ide, kako bismo se umijeli adekvatno pozicionirati. Sve to zahtjeva znanje, strpljivost, strategiju umjesto improvizacije, nacionalni konsenzus oko ključnih tačaka nacionalne politike. Riječju, sve ono što aktuelna vlast ne nudi niti ima predstavu da treba da nudi.

Dakle, opozicija ima toliko prostora da potegne prave teme, ali prethodno mora prvo da ih prepozna. Da bi umijela i to da učini, ali i da izgradi bolje politike i pronađe uspješnije kadrove kao nosioce tih politika, onda moramo više da se otvorimo i damo prostor ne onima koji će nas tapšati po ramenu i govoriti „bravo majstore“, ne onima koje godinama i decenijama uhljebljujemo po raznoraznim kabinetima dok naša pametna djeca odlaze u bijeli svijet trbuhom za kruvom, nego ko će nas i kritikovati i pomjeriti iz težišta. A to su upravo ovi ljudi koji danas smetaju svima. Ima ih, ne znam što okrećemo glavu od njih. Nije valjda da se stidimo da ih pogledamo.