RIA Novosti: Srbija nije Turska, a Vučić nije Erdogan, došao je trenutak da se izdajnik stigmatizuje

Tema Srbije u medijskom prostoru naših širina nastaje u dvije situacije i obje su prilično redovne. U prvom slučaju, ovo je zaoštravanje na Kosovu. U drugom – isporuka oružja Ukrajini, piše David Narmanija u kolumni za RIA Novosti.

Ovoga puta, povod je otkriće predsjednika Srbije Aleksandra Vučića specijalno za Fajnenšel tajms.

On je priznao da oružje proizvedeno u Srbiji može da se isporučuje Oružanim snagama Ukrajine.

“Da li je moguće da se to dešava? Ne sumnjam da se to može dogoditi. Ali šta je naša alternativa? Da ne proizvodimo? Da ne prodajemo”, rekao je Vučić u intervjuu.

Ista tema pojavila se i krajem februara: tada se ispostavilo da se srpske granate M-21 za MLRS Grad isporučuju Oružanim snagama Ukrajine.

Ne direktno već preko trećih, pa čak i četvrtih, u slučaju ove municije, preko Turske, koja ih prodaje Slovačkoj, koja ih prodaje Ukrajini.

Ali teško da to mijenja nešto.

Vučić je u novom intervjuu naglasio i da će se Beograd pridružiti zabrani preprodaje tehnologija dvostruke namjene Moskvi.

“Nećemo biti centar za reeksport bilo čega u Rusiju”, rekao je on.

Ovdje je, čini se, došao trenutak da se izdajnik stigmatizuje.

Međutim, postoji niz važnih ALI, piše komnista ruskog medija.

Ne treba biti geopolitički genije da biste pogledali mapu zemalja članica NATO-a i vidjeli u kakvom se bliskom zagrljaju zlobnika našla Srbija.

Ali oni tako tvrdoglavo žele da je etiketiraju kao posljednjeg saveznika Rusije u Evropi.

Isto tako, ne treba biti genije da bi se sjetio kako su prije samo nekoliko dana snimci svih novinskih agencija izvještavali o još jednom zaoštravanju situacije na Kosovu.

Važno je napomenuti da je tokom protekle godine bilo nekoliko ovakvih eskalacija, ukazuje kolumnista RIA Novosti.

A to je i posljedica ranjivog položaja Beograda: “dok je Rusija okupirana od Ukrajine, nema ko da krene u pohod na Prištinu. Padobranci neće doći”, piše dalje.

U suvoj, neemotivnoj ravnoteži imamo partnera koji je prije početka “specijalne operacije” vješto sjedio na dvije stolice, sarađujući i sa Moskvom i sa Briselom: niko nije otkazao kurs ka evropskim integracijama.

Ali Vučić nije Erdogan, a Srbija nije Turska, a u sadašnjim uslovima, manevarski prostor Beograda se suzio na iglene uši.

A ovaj partner ima i neriješen teritorijalni spor u kome Zapad aktivno podržava njegovog protivnika.

Ako ništa drugo, KFOR (mirovne snage na Kosovu) su vojnici NATO-a.

I niko ne sumnja kako će se ponašati u slučaju da sukob pređe u vruću fazu, pred čijim postupcima će zatvoriti oči i prema kome će biti tretirani sa posebnom sklonošću.

Uostalom, Alijansa je, kako je prviznao prvi generalni sekretar NATO-a Hejstings Ismaj, nastala pod sloganom “Drži Ruse podalje od Evrope, Amerikance u Evropi, a Nijemce pod kontrolom Evrope”.

Dakle, izvlačenje Srbije iz ruske orbite bilo je samo pitanje vremena.

Tako da je Vučić prinuđen da sebi kupi deeskalaciju ovakvog javnog ponižavanja.

Istina, čini se da takva valuta prilično brzo devalvira i da neće dugo trajati.

Ali to su Vučićevi problemi.

Cijela situacija dovodi do jedinog mogućeg zaključka: tako velike riječi kao što su “prijatelji” i “braća” u međunarodnoj politici mogu se koristiti samo pod navodnicima.

Posebno u teškim vremenima kao što su sada.

A glavna lekcija koju treba izvući iz ove situacije je kako globalne sile koriste takvo sredstvo kao što je “izvoz bezbjednosti” saveznicima i “izvoz pretnji” protivnicima.

Ako Rusija želi da igra igrice za preraspodelu svijeta, onda takvu vještinu treba brusiti, zaključuje se u kolumni.