Politika 24.01.2023.

Romić: BiH ne liči na onu koja je po Dejtonu trebalo da bude uspostavljena

ČITANJE: 8 minuta

– Danas kada se osvrnemo na taj dugi period sa sigurnoću uočavamo da ovdašnja BiH uopšte ne liči na onu koja je po slovu Dejtona trebala biti uspostavljena. Umjesto federalnog ustavnopravnog okvira sa osjetnim uticajima konfederalizma, ojačanog odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, stigli smo do snažnih antidejtonskih strujanja u kojima dominira stav o unitarizaciji BiH.

Poručio je ovo u intervjuu za Banjaluka.net Marko Romić, asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci i savjetnik predsjednika Republike Srpske.

Romić dodaje da BiH liči na jednu još uvijek državoliku tvorevinu, siluetu čije se državotvorno fomiranje nije završilo ni trideset godina otkako je taj proces započet.

Kao pravnik, kako tumačite pokušaje raspakivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma?

Uskoro nam se bliži i taj jubilej – tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. I sve mi se čini da BiH liči na jednu još uvijek državoliku tvorevinu, siluetu čije se državotvorno fomiranje nije završilo ni trideset godina otkako je taj proces započet. Ni najveći entuzijasti BiH državnosti nisu mogli da predvide ovakav skandalozan scenario. Danas kada se osvrnemo na taj dugi period sa sigurnoću uočavamo da ovdašnja BiH uopšte ne liči na onu koja je po slovu Dejtona trebala biti uspostavljena. Umjesto federalnog ustavnopravnog okvira sa osjetnim uticajima konfederalizma, ojačanog odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, stigli smo do snažnih antidejtonskih strujanja u kojima dominira stav o unitarizaciji BiH. Istorijski posmatrano ni jedna država koja je nakon krvavog ratnog sukoba, u kojem postoje najmanjnje tri suprostravljene strane nije mogla da postane unitarna i istovremeno demoktarska, eventualne bi se mogli naći primjeri za autoritarne i diktatorske režime. Tako i u BiH nikada takav oblik državnog i političkog uređenja neće moći biti zaveden. Čak ni silom, jer onda bi došli prije u stanje okupacije nego prostor slobode i demoktratskih principa, o kojim urbi et orbi toliko pričaju svi naši međunarodni „prijatelji“. U tom kontekstu je i apsurdna diskusija o nadležnostima BiH sa jedne i Republike Srpske i Federacije BiH sa druge strane.

Kako ustav BiH tretira entitete?

Ustav BiH bez mnogo prostora za tumačenje takstativno određuje čime se to ima baviti Bosna i Hercegovine, a ostavlja široki prostor putem metoda negativne enumeracije za normativnu djelatnost entiteta. Pritome, nije slučajno da se u Ustavu spominje mogućnost da entiteti sklapaju međunarodne sporazume sa drugim državama, ali i međunarodnim orgnizacijama, te da će upravo entiteti pomagati BiH da ispuni svoje međunarodne obaveze (sic!). Jasno je svakom da se takvo insistiranje na ustavnoj poziciji entiteta može dogoditi samo u uslovima u kojima se određenim političko-teritorijalnim entitetima daje široka sloboda i veliki prostor za djelovanje, i naglašava njihova samostalnost i autonomnost.

Kakva je pozicija Ustavnog suda BiH u sistemima podjele vlasti? 

Sigurno jedno od najmarkantnijih pitanja iz domena klasične ustavnopravne literature jeste pozicioniranje ustavnog suda u sistemima podjele vlasti. Izbjegavajući navođenje teorijskih stanovišta priklonio bih se mišljenju da ustavni sudovi nisu ni neka „četvrta“ vlast niti su svojevrsna hibridna sudska vlast, tzv. sud nad sudovima. Ovde se sa mnom usaglašava de iure i Ustavni sud BiH koji je u svojim Pravilima u preambuli naglasio da ne pripada ni zakondoavnoj ni sudskoj ni izvršnoj vlasti već da djeluje kao nezavistan i samostalan korektivni faktor između tri vlasti. Međutim, već sa aspekta sastava i procedure rada vidjećemo da je ovakvo visoko proklamovan cilj skoro nemoguće dostići. Sa jedne strane, imamo u svijetu do sada neviđeni organizacioni nonsens da u vijeću Ustavnog suda sjede tri stranca, dakle lica koja nisu državljani Bosne i Hercegovine i koja imenuje subjekat van državne strukture BiH. Nesaglasno je istorijskom nastanku a ni savremenim trendovima u ustavnom sudstvu da najvišu vlast, onu koja sudi aktima, a ne ljudima, kako bi francuski pravni pisci kazali, vrše ona lica koja ne pripadaju konkretnom društvenom i pravnom miljeu.

Da li Ustavni sud BiH uopšte ima legitimitet?

Taj legitimitet je skoro nepostojeći uobzirujući sastav suda. Takođe, neobjašnjiva je ustavna odredba da Ustavni sud sam donosi svoja pravila postupka čime se on potpuno istrgnuo bilo kakvom uticaju tradicionalne tri vlasti. Pa bar da je ona zakonodavna koja u sebi direktno izražava politički legitimitet, koji joj daju građani putem slobodnih i demoktratskih izbora, ovakav prigovor se ne bi mogao uputiti. Stoga se stiče utisak da je neko predvidio ovakav slijed događaja u kojem se danas nalazimo. Situacija u kojoj Ustavni sud mahom odlučujem kvorumom od pet sudija, u koji nekim pukim slučajem ulaze skoro po vojnom diktatu troje stranih sudija i dvoje sudija iz reda bošnjačkog naroda. Time smo došli u stanje stvaranja permanentne ustavne krize koja se preliva na sve sfere države i društva, a Ustavni sud gubi na ugledu koji bi trebao da ima i za koji se nominalno u svojim aktima zalaže, a građani gube povjerenja u bilo koju instituciju na nivou Bosne i Hercegovine jer se postavlja ne tako naivno pitanje – ako Ustavni sud ne može da ispuni očekivanja koja su mu Ustavom određena kako će to učiniti druge institucije vlasti, koje ovaj organ treba da koriguje? Time se samo potvrđuje teza o neuspješnosti BiH kao države, o čemu sam maloprije govorio.

Osim stranaca u Ustavnom sudu u BiH postoji i institucija Visokog predstavnika, koja bi bila njena izvorna uloga za razliku od onoga što je ona danas?

Institucija Visokog predstavnika kako je inicijalno zamišljena u Aneksu 10 bila je integrativna, medijatorska, svojevrsni prijatelj „sa strane“ koji treba da vam pomogne da dođete do nekog dogovora, konsenzusa. Ispostavilo se u prvim godinama života ove dejtonske ustanove da su njene integrativne funkcije stavljene ad acta i da su na snazi dezintegrativni procesi. Svojim djelovanjem u prethodne tri decenije nismo vidjeli učvršćivanje bilo kakve državnosti ili političkog dogovora u BiH već naprotiv, razgrađivanje ionako podrivenih temelja. Umjesto primjene člana 2 Aneksa 10 u kojem se navodi da Visoki predstavnik „nadzire“, „ostvaruje bliske kontakte“, „koordiniše“, „olakšava“, „učestvuje“, izvršena je  zloupotreba člana 5 istog aneksa i pogotovo člana 11 stav 2 tzv. bonske deklaracije, koja uzgred rečeno nije pravni već politički akt. Ono što iznenađuje da akti Visokog predstavnika nisu donošeni ni u skladu sa ovim aktima (pogotovo bonskom deklaracijom) na koje se pozivao visoki predstavnik već njihovom eklatantnom zloupotrebom, putem preširokog tumačenja koji izlazi iz domena primjene prava. Akademska zajednica, ali i šira društvena zajednica sa pravom je postavila pitanje uloge i opstanka Visokog predstavnika koji nije svoju dejtonsku ulogu uspio da obavi, kompromitovao je vlastiti položaj i integritet, te osujetio bilo kakve prilike za istinsko i suštinsko pomirenje među narodima, za koje se toliko, bar deklarativno, zalagao. Posebna je problematika oko procesa imenovanja, koje je jedno legitimno pitanje osrednje težine za studenta osnovnih studija prava. Čim otvorite aneks 10 u prvom članu piše da će se visoki predstavnici imenovati relevantnom rezolucijom Savjeta bezbjednosti, koje su itekako javno na internetu dostupne. Ukoliko takve rezolucije nema, svako drugo imenovanje je samoproglašenje, te spada u domen politike, a ne prava, tačnije predstavlja nasilje nad pravom.

Vi ste asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, za kraj recite nam da li ste ponosni na nove generacije akademskih građana koje dolaze?

Živimo u vremenima brzih promjena, mnogo brže se procesi odvijaju nego u prošlom vijeku. Takvo stanje stvari utiče i na visoko obrazovanje u cjelini. Više nego ikada akademska zajednica, Evrope, ali i svijeta, se povezuje kroz razne vidove saradnje: konferencije, razmjene akademskog osoblja, ali i u struktovnim udruženjima. Jasno je da Republika Srpska ne zaostaje za ovim procesima, i pogledajmo samo Univerzitet u Banjoj Luci i rezultate koje ostvaruju nastavnici i saradnici na svima fakultetima. To su ljudi koji su svoj cijeli život posvetili jednoj užoj oblasti i daju svoj doprinos nauci, ali i društvu u kojem žive. Smatram da smo mnogo opterećeni stereotipima i pesimitičnim pogledom na svijet, i tako često skloni da kritikujemo naš obrazovni sistem. Nemamo pravo na to, bar kad je univerzitet u pitanju. To su zajednice mladih, perspektivnih ljudi koji su puni životnog elana i volje za radom, ali i profesorski esnafi koji u ovim teškim vremenima drže barjak znanja i slobodne misli postojano i dostojanstveno. Zaista sam ponosan što sam diplomac Univerziteta u Banjoj Luci, a sada i asistent na Pravnom fakultetu. I mislim, bez pretjerivanja, da je naš banjalučki Univerzitet veliki intelektualni rasadnik, što bi ekonomisti rekli – resurs, koji moramo da njegujemo i izgrađujemo. Takođe, naši studenti, ali i profesori sa svojim naučnim uspjesima su najbolji ambasadori Republike Srpske. Na kraju, nevezano da li se studenti odluče za studije u inostranstvu ili na domaćim univerzitetima, po mom skromnom mišljenju, treba da svoje znanje stave na raspolaganje otadžbini, kao što su činili srpski intelektualni gorostasi u minulim vremenima.

Oznake: Marko Romić