Safikada: Najpoznatija legenda Banjaluke

Safikada i njena tužna životna priča oduvijek je imala posebno mjesto u srcima Banjalučana. Ovo je ujedno naša najpoznatija, ali moglo bi se reći i najnepoznatija velika legenda, jer do dana današnjeg istorija nam nije dala odgovor na pitanje ko je tačno bila Safikada.

Iako danas postoje dvije priče o porijeklu Safikade, a samim tim i dvije različite legende koje opisuju njen život i razlog zbog kojeg je tragično završila, ono što im je zajedničko jeste da obe govore o velikoj ljubavi, vjernosti i hrabrosti.

O svemu onome o čemu inače govore sve velike legende koje se, kao i ova, vjekovima prenose s koljena na koljeno.

I obe ove priče su podjednako lijepe i tužne, a Safikada, bila ona unuka čuvenog paše ili tek obična djevojka iz trgovačke porodice, zauvijek će među Banjalučanima izazivati divljenje, a često i pokoju ponosnu suzu.

Možda je i ova jedinstvena priča sa svoje dvije istine i najbolji dokaz da velike ljude ne treba da pamtimo po njihovom porjeklu ili tome iz koje porodie potiču, već po njihovim djelima i inspiraciji koju ta djela izazivaju u nama.

Safikadin život – dvije priče, obe o ljubavi

Banjalučani će često reći kako Verona ima Romea i Juliju, a mi imamo našu Safikadu. Jednako hrabru i opijenu ljubavlju, toliko iskrenu da je kao dokaz svoje vječne vjernosti ponosno otišla u smrt.

Neko je jednom rekao da su sve velike ljubavi, one o kojima slušamo u legendama širom svijeta, ustvari tužne, pa tako i legenda o Safikadi.

Ali njena priča nije priča o smrti, iako to može tako na prvi pogled izgledati. Safikadina legenda i njen život veličaju ljubav, iskrenost i vjernost, a sama Safikada nosi u sebi nešto što nose svi veliki junaci iz legendi i priča uz koje smo odrastali.

Kao i oni, i Safikada je bila spremna da se bori i pogine za ono u šta iskreno vjeruje.

Ko je bila Safikada

Kao što smo rekli, postoje dvije priče o Safikadi i njenom životu, a od toga kojoj više vjerujete zavisi i to kojem vremenskom periodu pripada njena sudbina. Jedna od njih čitavu legendu stavlja u period 16. ili 17. vijeka, dok se po drugoj Safikadina priča desila negdje u 19. vijeku.

Krenimo od ove starije.

Safikada je bila prelijepa unuka čuvenog Ferhat Paše Sokolovića, osnivača Banjaluke, koja je svojom ljepotom bila poznata širom regiona. Za djevojke iz čuvenih porodica, naročito s takvom ljepotom, budućnost je bila obezbijeđena jer su njeni roditelji u moru prosaca koji su tražili njenu ruku, imali priliku odabrati najboljeg i najperspektivnijeg za svoju ćerku.

Međutim, srce ne bira i hoće samo ono što mu je najdraže, pa se tako jednom prilikom mlada Safikada zagledala u jednog od vezirskih vojnika koji su služili na Kastelu. Bila je to ljubav na prvi pogled, toliko jaka da su se dvoje mladih drznuli ići protiv svih pravila i običaja tog vremena, jer je ljubav ovako čuvene djevojke i običnog vojnika bila nešto nezamislivo i nešto s čim se njeni roditelji nikada ne bi složili.

Tajno su sastajali kako bi jedno drugom izjavljivali vječnu ljubav, a kada je postalo neminovno da će Safikadini roditelji ubrzo izabrati njenog budućeg muža, odlučili su se na bijeg, negdje gdje im niko neće braniti da se vole i budu zajedno.

Ali rekli smo već da su sve velike ljubavi tužne. Njihovi planovi poremećeni su tako što je Safikadin dragi dobio naredbu da ide na front neposredno pred njihov bijeg. Ubrzo nakon njegovog odlaska, do Safikade stiže vijest koja joj je slomila srce. Njen vojnik je u jednoj od bitki poginuo, a Safikada ne želeći da provede ostatak života sa nekim koga joj odrede roditelji i time prekrši svoj zavjet o vječnoj ljubavi odlučuje da se ubije.

Obučena u vjenčanicu Safikada je jedan dan stala pred top koji je s Kastela označavao podne i uz posljednje riječi „Biću ti vjerna“ otišla u smrt, kako bi na drugom svijetu ostala vječno sa svojim dragim.

Druga priča, iako različita u nekim detaljima, podjednako je dirljiva i tužna.

Po ovoj priči, Safikadina sudbina desila se negdje u 19. vijeku, kada su austrougarski vojnici imali kasarnu na Kastelu. Safikada je bila ćerka uglednog banjalučkog trgovca, poznata po svojoj ljepoti nadaleko van Banjaluke.

Kao i u prethodnoj priči, njen život bio je unaprijed predodređen. Roditelji lijepe djevojke iz tako ugledne porodice mogli su od silnih prosaca izabrati onog najboljeg i tako svojoj ćerki obezbijediti život koji bi svaka djevojka tog vremena poželjela.

Ali opet ludo srce ne da mira.

Safikada se jednom prilikom u šetnji oko Kastela zagledala u austro-ugarskog vojnika i dvoje mladih su se zaljubili na prvi pogled. Za muslimansku porodicu u to doba bilo je nezamislivo da dopuste da im se ćerka uda za nevjernika, a kako djevojke tada nisu smjele da se kreću bez pratnje, Safikada i njen vojnik viđali su se krišom, najčešće kada je on na straži.

Kao i u prethodnoj priči, Safikada i njen voljeni odlučuju se na bijeg koji je spriječen vojnikovim odlaskom na front. Kada je do Safikade stigla vijest o njegovoj smrti ona odlučuje da održi zavjet o vječnoj ljubavi i odlazi u smrt tako što se jedne večeri oglušila o zapovijedi austro-ugarskog vojnika da ne prilazi Kastelu. Nakon što je nastavila da hoda, vojnik je pucao na nju i ubio je baš tamo gdje se krišom nalazila s svojim dragim, napravivši tako od nje simbol vječne ljubavi.

Safikada i istorija – šta je zapravo istina

Sudeći prema istorijskim izvorima, veća je vjerovatnoća da je istinita ova druga verzija, ali to niko sa sigurnošću ne može da tvrdi.

Naime, ono što ne ide u prilog prvoj verziji, jeste to da ne postoji ni jedan podatak koji kaže da se u Banjaluci ikad koristio top na Kastelu kako bi se označavalo podne. Ovaj običaj bio je jako rijedak u Osmanlijskom carstvu, a i kad se koristio top to je uglavnom bilo tokom obilježavanja nekih svečanosti. S te strane manja je vjerovatnoća da se Safikada ubila tako što je stala pred top na Kastelu.

S druge strane, ova starija legenda tvrdi i da je Safikada sahranjena tamo gdje joj je tijelo palo, na mjestu gdje se i danas nalazi Safikadin grob. Arheološka istraživanja koja je predvodio prof. Boris Graljuk zaista su na ovom mjestu i otkrile grob, koji su arheolozi na osnovu strukture i obrade kamena smjestili u period s kraja 16. vijeka. Ove činjenice opet daju kredibilnost prvoj verziji legende o Safikadi.

Bilo kako bilo, ova priča o ljubavi i vjernosti toliko je univerzalna i dirljiva, da Banjalučanima nikada zapravo i nije bilo važno da li se odigrala u 16. ili 19. vijeku. Pa čak i ove dvije priče imaju opet svoje verzije, ali koju god da čujete suština je ista – hrabra djevojka koja ponosno odlazi u smrt kako bi održala zavjet o vječnoj ljubavi.

Safikada i njen grob danas

Safikadin grob nalazi se u neposrednoj blizini Kastela, tačnije između tvrđave i Elektrotehničkog fakulteta, gdje je po onoj prvoj legend palo njeno tijelo nakon pucnja iz topa. Građani su u sjećanje na njen čin odlučili da joj grob bude upravo tu.

I tako već godinama ovo mjesto predstavlja hram ljubavi gdje dolaze zaljubljeni da se zaklinju u vječnu ljubav, a postoji i običaj da zaljubljene djevojke pale svijeće na Safikadinom grobu moleći se za sreću u ljubavi.

Ova tradicija paljenja svijeća proširila se i van granica Banjaluke, i u periodu prije devedesetih bila je česta pojava da mladi dolaze iz svih krajeva bivše SFRJ kako bi prizvali sreću u ljubavi, pa je Safikadin grob nerjetko bio obasjan desetinama svijeća. I danas, s vremena na vrijeme, stidljivo zasja pokoja svijeća u čast vječne ljubavi.

A osim u sjećanjima, Safikada je živjela i u djelima pisaca, te pjesnika koji su u ovoj legendi vidjeli veliku inspiraciju za svoje stihove o ljubavi. Tako joj je pjesmu posvetio i poznati pisac Vlado Dijak, čije su stihove svojevremeno pjevali Zdravko Čolić, Bijelo Dugme i Arsen Dedić.

Danas kada prođete kraj Safikadinog groba, vjerovatno bi vam jedna od misli bila da ovako dirljiva legenda zaslužuje više, i sigurno biste bili u pravu. Iako je obnovljen 1987. godine, a kasnije mu je i dodan natpis koji turistima priča ovu tužnu priču, Safikadin grob danas izgleda zapušteno i pomalo zaboravljeno.

Kao neki svjedok novog vremena u kojem iskrena ljubav i vjernost više nisu toliko značajni kao nekad.

O protraćenom turističkom potencijalu svjedoči i činjenica da na stranici Turističke agencije BL koja govori o spomeniku Safikadi možete pronaći svega nekoliko rečenica, koje ni izbliza ne dočaravaju ovu legendu.

Zbog svega ovoga i ne čudi što mnogi turisti ni ne znaju za ovu priču i što je Safikadin grob umjesto velike turističke atrakcije gotovo i neprimjetan, a njena priča polako se zaboravlja među mlađim generacijama Banjalučana.

Nova nada za sjećanje na Safikadu

Međutim, kao i mnoge velike priče, i u ovoj se javlja nova nada da Safikada i sve ono što ona simboliše neće ostati zaboravljeni.

Prošle godine je iz Odjeljenja za kulturu, turizam i socijalnu politiku grada Banjaluka najavljeno da je u planu izgradnja parka u znak sjećanja na Safikadu, pod imenom Hram ljubavi.

Tada je rečeno će se u saradnji sa Turističkom organizacijom Banjaluke, te arhitektama i istoričarima iz našeg grada raditi na najboljem rješenju koje ne bi podrazumijevalo premještanje Safikadinog groba i koje bi svojim konceptom predstavilo ovu banjalučku legendu na najbolji mogući način.

Plan podrazumijeva i stvaranje uslova za posjetu većih grupa posjetilaca kao i kreiranje instalacija popratnih komercijalnih sadržaja, poput trgovine suvenira, štampanog materijala i svijeća, katanaca za ljubav i slično

Ovaj park bi ujedno predstavljao i mjesto za okupljanje zaljubljenih, a predstavlja i veliki turistički potencijal koji bi Banjaluku sigurno učinio daleko zanimljivijom destinacijom.

(Lj. T. / Banjaluka.net)