Salcburg, grad koji budi sva čula

Možda vam je malo čudno, ali smo priču o Salcburgu ipak odlučili da započnemo hranom i pićem. Jer, u njemu ne možete da ostanete gladni. Očigledno da je prvi utisak najvažniji (ako zanemarimo grad koji nas je dočekao…to smo momentalno zaboravili). Poznato je da Germani vole da jedu… i piju. Poznato je da Srbi nisu Germani, ali jesu gurmani. To bi značilo da je proučavanje karte jele i pića za nas ravno rajskim ljepotama i grešnim izazovima.

Odmah po dolasku otišli smo u već spomenutu gostionicu (“Zwettler’s”) gdje smo navalili na bečku šniclu (prije toga smo smazali čorbicu sa slaninom). Krompir kao prilog služi se uz većinu jela, a pivo… ah, pivo… pa to je priča za sebe. Za početak, znajte, da se u ovoj gostionici ne služi u kriglama manjim od pola litra. Na startu smo odabrali tamno, koje nam se tako lagano slilo niz dušnik kao i čorbica. Atmosfera opuštena, iako je bila srijeda, koja je i u Austriji radni dan, gostionica je bila puna… Gledao se fudbal, jelo se, pilo, pričalo, a pred fajront dođoše i neki Latinoamerikanci (bar se nama tako učinilo). Poželjeli smo da veče što duže potraje, iako je glava, od puta umora, lagano počela da nam pada. Palačinke sa sladoledom obilježile su kraj naše prve (radne) večeri u Salcburgu.

Kada smo se ujutru probudili, jedva smo čekali da doručkujemo (ili kako se, po njemačkom, još negdje u Vojvodini zadržalo, fruštukujemo). U hotelu su nas dočekali ljubazno osoblje u bogat švedski sto. Nekoliko vrsti suhomesnatog, s akcentom na pečenoj slanini (mljac, mljac), različite vrste sireva (prednjačili su plavi (buđavi) i kačkavalj), jaja (barena, kajgana, na oko), čeri paradajz i kuglice mocarele u maslinovom ulju, male paprika punjene sirom, nekoliko vrsta muslija (za one koji čak i u Austriji žele da se hrane “šatro” zdravo), džemovi, Nutela, puter, različite vrste peciva, štrudle, kuglof, multivitaminski sokovi, kao i oni od narandže i grejpa, čaj,  kafa… Dijeta? Ma, važi!

Obožavali smo jutra u Salcburgu. Pitanje “zbog čega?” bilo bi neukusno, zbog svega onoga ukusnog čime smo se od sabajle sladili.

Želeći da pratimo ritam grada između 12.00 i 14.00 bi nam bilo vrijeme za ručak, dok smo na večeru odlazili oko 20 sati. Nastavili smo da obilazimo restorane. Na tapetu su se našli “Sternbrau” (u srcu grada), “Festungsrestaurant” (na tvrđavi), “Zum Hirschenwirt”, “Carpe Diem”… Posebno izdvajamo večeru u najstarijem restoranu u Evropi, “Stiftskeller St. Peter”,  iz 803. godine, gdje smo objedovali uz Mocartove arije iz opera i ručak u “Stiegles Brauwelt”, najvećoj privatnoj pivnici u Austriji, iz 1492. godine (dok je Kolumbo otkrivao Ameriku, u Evropi se uveliko pilo pivo).

U našem tanjiru su se smjenjivale kobasice (sa prilogom od kupusa, krompira…), tartar biftek, pečena prsa od kastriranog pijetla, pohovana piletina, rebarca, svinjski medaljoni… Da su Austrijanci majstori i za supe i za slatkiše uvjerili smo se i sami. Osim već spomenute supe koja se služi sa pečenom slaninom, zavoljeli smo i one s knedlama od griza i sira, na froncle isjeckanim palačinkama, dok su nas na majstorije iz srpske kuhinje, podsjetile čorbe od paradajza i bundeve.

Ono što nas je zaludilo na prvi zalogaj, nisu bile Mocart kugle (kako bi naivni čitaoci pomislili) već šnenokle… al’ zapečene u rerni. Kad se to božanstvo na tanjiru prelije i sirupom s komadima crvenog voća, radosti nikad kraja. U stanju ste da pojedete i dvije porcije odjednom (lično iskustvo)!

Pošto smo probali palačinke sa svim mogućim nadjevima I parfee (izdvajamo “Mocartovu tajnu” od meda i divljih cvjetova), prešli smo na štrudle, a najjači utisak je na nas ostavila ona sa sirom (slanim, al’ slatkim). To zadovoljstvo smo doživjeli u pivnici “Stiegles” i rado ćemo ga se sjećati.

Osim piva, koje vam je zaista dostupno na svakom koraku i bili biste “najgori od sve djece ako ga ne biste pili”, uz glavni obrok na raspolaganju su i razna vina (dobrog kvaliteta). Kako Austrijanci vode računa o svemu, tako ni kod vina nisu omašili, a dobro im ide i pravljenje rakije od kajsija koja će se ispred vas stvoriti ukoliko izgovorite čarobnu reč “schnapps”.

Ko je za prefinjeniju varijantu, može da jede u “Carpe Diem”, fensi restoranu. Način na koji se ovde servira hrana i sam njen prefinjeni izbor, natjeraće vas da na Google-u potražite neke od namirnica, koje svakako vrijedi probati. Baš tu i nigdje drugdje! Ljubazno osoblje koje vam je uvijek na usluzi trudiće se da na vas ostavi dobar, a nenametljiv utisak.

MOCART, ČOVJEK IZ MOČVARE, TROŠIO NOVAC NA ŽURKE

Volfganže, ne ljuti se! Al’ morali smo prvo da pišemo o hrani pa tek onda o tebi. Oprosti!

Spomenik Mocartu se nalazi blizu našeg hotela, na Mocartovom trgu. On tamo stoji sam, al’ oko njega uvijek ima ljudi. Uglavnom turista. Volfgang Amadeus Mocart je kompozitor kojim se ponosi cijeli svijet, a naročito njegovi sugrađani. U Salcburgu se nalazi Mocartova rodna kuća, kao i ona u kojoj je živio.

Iako nikada nećemo saznati kako je zapravo izgledao, jer je na svim portretima drugačiji, poznato je da Mocart nije baš bio privlačnog izgleda. Postoji pismo u kome njegova sestra, Marija Ana Ignjacija, piše kako joj nije jasno da iz tako “ružne glave, dolazi tako lijepa muzika”.

S druge strane, njegova majka Ana Marija Pertl, važila je za lijepu ženu. Umrla je u Parizu kada je Mocart imao 22 godine. Kratko je živio (1756-1791), ali punim plućima. Imao je samo četiri godine kada je otac, Leopold (kasnije ključna ličnost za njegovu karijeru), otkrio njegov talenat.

Trošio je novac na žurke, odnosno “partijanje” kako bismo to danas rekli. Zato i postoji zabluda da je bio siromašan. Istina je da je lijepo zarađivao, ali i  volio da se provodi. Nije štedio. Živio je u velikim stanovima, imao je svoje sluge jer je želio da živi kao njegovi prijatelji iz plemstva. Još kao dijete putovao je Evropom, bio je u kontaktu sa talentovanim ljudima i to ga je inspirisalo.

Njegova rodna kuća pretvorena je u muzej i nalazi se u glavnoj ulici za šoping, (Getreidegasse 9). Kada je on u njoj rođen, kuća je već bila stara 400 godina. Živeli su tu kao podstanari, u stanu na četvrtom spratu. Kuća je pripadala jednom trgovcu koji je radio na dvoru i kasnije je imao uticaj na kompozitorovu karijeru. Kao nedirnuta, u njoj je ostala kuhinja na osnovu koje možemo da zaključimo da život njegove majke i nije bio tako lak. U kući se nalaze portreti Mocarta i njegove porodice, slike Salcburga (koji je tada imao oko 16.000 stanovnika), Mocartova violina, pisma, pramenovi kose… Tu se nalazi i soba u kojoj je veliki kompozitor, baš, rođen.

Za Mocarta je Salcburg bio premali, pa se zato obreo put Beča, kada je imao 25 godina, iako se njegova muzika savršeno uklapa u arhitekturu Salcburga. Mocart je više volio Beč jer su tamo bili bogati ljudi, za koje je on komponovao.

U Beču je i umro, a njegov grob je ostao nepoznanica. Zli jezici za to krive Mocartovu udovicu, Konstancu Veber, koja navodno poslije njegove smrti nije vodila računa o grobu, zbog čega se ne zna gdje se on nalazi. Prije deset godina, tokom obilježavanja jubileja Mocartovog rođenja, urađena je DNK analiza njegove  kose koju su uporedila s analizom jedne lobanje, ali ustanovljeno je da se geni ne poklapaju, tako da je to bio još jedan u nizu promašaja s ciljem da se odgonetne njegov grob. U to vrijeme nije bilo čudno da vam odrube glavu, poslije smrti, što se i desilo njegovom kolegi Mihaelu Hajdnu, mlađem bratu Jozefa Hajdna, s kojim je Mocart drugovao (Leopold je u početku to prijateljstvo branio jer je mislio da je Mihael Mocartu konkurencija). Jer, tada je bilo u modi da se prave  zbirke lobanja obrazovanih ljudi. Uf, dobro je da nismo tada živjeli!

Sestra bila talentovanija

Mocartova sestra, Marija Ana, je bolje svirala klavir od njega, ali nije naišla na podršku okoline samo zato što je bila žena. Poslije smrti majke, morala je da se brine o ocu koji je bio egoista. Marija Ana je imala djecu i njen sin je još imao potomke, dok Mocartova djeca nisu imala potomke. Imao je šestoro djece, od kojih su samo dvojica sinova preživjela. U kući u kojoj je živio, tokom našeg boravka je trajala izložba posvećena Mocartovom sinu, Francu Ksaveru mlađem koga su zvali Volfgang Amadeus Junior, koji je takođe bio kompozitor, al je problem bio taj što su ga mnogi upoređivali s ocem.

A, sada šok…

Posebno nam je bilo interesantno porijeklo Mocartove porodice. Njegov otac, Leopold, nije bio Salcburžanin jer je rođen u Augsburgu u Bavarskoj, a u Salcburg je došao na studije. Mocartova majka Ana Marija Pertl je rođena na jezeru Volfgang, nedaleko od Salcburga. To bi značilo da Mocart u stvarnosti i nije bio Austrijanac jer nikada nije imao austrijski pasoš. On važi za austrijskog kompozitora jer je napravio karijeru u Beču! Značenje prezimena Mocart je “čovjek iz močvare” i ono se i danas sreće u Augsburgu. To su “normalni” ljudi koji se tako prezivaju. U Augsburgu čak postoji i supermarket koji je u vlasništvu porodice Mocart!

Mocart kugle za ponijeti

Prave Mocart kugle i danas se prodaju u poslastičarnici “Furst”, koja se nalazi u šoping zoni grada. Tu, za 1,20 evra po komadu, možete da probate ovaj poznati slatkiš pravljen po recepturi poslastičara Paula Fursta, koji ih je i osmislio 1890. godine. Ovaj slatkiš je prepoznatljivog oblika, a sadrži marcipan od pistaćija, lješnik i crnu čokoladu. Mocart kugle, na koje smo navikli, mogu da se kupe u svim prodavnicama koje prodaju slatkiše i supermarketima. Prodaju se i na uličnim tezgama, tik do nezaobilaznih pereca. Cijene variraju, al’ recimo za 150 grama potrebno je da izdvojite oko 2,50 evra, dok im cijena po komadu ide čak i do 1,40 evra.

Zašto su Mocartova braća i sestre umirali?

U katedrali u Salcburgu se nalazi i Mocartov krstionik. Malo je poznato da je čuveni kompozitor imao nekoliko krsnih imena Johanes Hrizostumos Volfgangus Teofilus. Mocartova majka je izgubila petoro djece, samo drugo i sedmo su preživeli, ostali su umrli sa svega nekoliko mjeseci. Mišljenje je da su djeca umirala zbog loše higijene. Ali, u stvarnosti se vjeruje da je razlog gubitka djece bio taj što Mocartova majka nije dojila djecu jer je imala lijepe grudi i mislila je da će ih dojenjem “pokvariti”. Bebe su hranili kuvanim kravljim mlijekom, zbog čega su djeca rano umirala.

Veza Marine Abramović i Mocarta

Naša poznata umjetnica Marina Abramović napravila je visoku stolicu koja krasi obalu rijeke Salca koja prolazi kroz Salcburg. Ona je ovu stolicu namijenila Mocartu, a na njenom sjedalnom dijelu se nalazi ogromna rupa.

OD TVRĐAVE SOLI DO JEDNE OD NAJATRAKTIVNIJIH EVROPSKIH DESTINACIJA

Bukvalno značenje grada Salcburga bilo bi “tvrđava soli”. “Bijelo zlato” kako se još so nazivala, pronašli su još Kelti i bila je jedna od glavnih proizvoda za trgovinu. Jedan od nadbiskupa je tokom svoje vladavine modernizovao rudnike soli koji su postal poznati širom svijeta, što se odrazilo i na cijeli region.

Srednjevijekovni Salcburg je izgledao sasvim drugačije… Bio je nadbiskupija (do prije 200 godina), a kao svjedočanstvo vladavine kneževa nadbiskupa, u starom dijelu grada je očuvana njihova rezidencija. Ono što bi moglo da vam skrene pažnju ako se zadestite u blizini rezidencije je i takozvana “igra zvona”, čije se melodije “proliju” Salcburgom tri puta dnevno, u određeno vrijeme.

U starom dijelu grada možete da vidite i najveću i najljepšu baroknu fontanu, van Italije, koju je i napravio jedan italijanski vajar u 17. vijeku. U njenoj neposrednoj blizini nalazi se katedrala, s mermernom fasadom,  još jedna građevina kojom se Salcburg diči. Ona je “beba” u poređenju s istorijom Salcburga koja počinje već u 7. vijeku, jer je sagrađena tek početkom 17. vijeka. Tu je i Muzej grada koji bi takođe mogao da vam bude interesantan.

Salcburg ima južni šarm, jedino što u njemu i nije baš južno je vrijeme jer godišnje ima oko 140 kišnih dana.

Kod parka i dvorca Mirabel dok je Salcburg bio dio Bavarske, rođen je bavarski princ Oto, sin kralja Ludviga I, koji je u 19. vijeku postao prvi kralj Grčke, poslije oslobođenja od Turaka.

Park Mirabel, atrakcija za današnje turiste, je izgradio jedan od kneževa nadbiskupa za svoju ljubavnicu sa kojom je imao 15 djece. Njihova veza je u to vrijeme bila veliki skandal, a tako nešto ne bi bilo moguće ni danas – zbog celibata!

Danas je u zgradi nekadašnjeg dvorca smještena administracija grada Salcburga.

I groblje je ovdje lijepo

Salcburg je jedan od onih gradova u kojima će da vam se dopadne čak i groblje. Groblje Svetog Petra smješteno je unutar starog dijela grada i izgleda kao da su u njemu smješteni živi, a ne mrtvi Salcburžani.  Grobovi djeluju malo i svi su “kao pod konac”. Mještani kažu da se turisti često raspituju da li koliko bi ih, baš tu, koštalo grobno mjesto. Šanse za tako nešto ipak su im male, čak i ako bi mogli da izdvoje pozamašnu svotu novca jer na tom groblju se uglavnom nalaze porodične grobnice Salcburžana. U crkvici koja se nalazi na groblju, nalazi se lobanja kompozitora Mihaela Hajdna, koji je do kraja života ostao u Salcburgu, za razliku od Mocarta. Priča u vezi sa njegovom lobanjom ima, vjerovali ili ne, ljubavnu pozadinu. Njegova udovica je toliko bila vezena za njega i tako joj je teško pala smrt muža da je godinama insistirala da joj donose njegovu glavu kako imala utisak da je on on, tu sa njom. Uvrnuto, zar ne?

(Dominomagazin.com)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno