Šalju li mladi evropski političari poruku da pritisci nisu rješenje za BiH?

Republiku Srpsku ovih dana su posjetila dva mlada političara iz Njemačke. Na sastancima sa predsjednikom Srpske Miloradom Dodikom bili su specijalni predstavnik Vlade Njemačke za Balkan Manuel Saracin i ministar u Vladi savezne države Hesen Manfred Penc.

Da li je to znak da Njemačka “spušta loptu”, te da mlađe i nove generacije političara shvataju da je jedino rješenje za BiH da se razgovara sa svim stranama, pa i sa Republikom Srpskom? Ili je po strani nešto drugo?

Šta god da je pozadina, evidentno je da u zapadnim zemljama postoje predstavnici koji uviđaju da je važno razgovarati, te da politike sankcija i pritisaka ne daju željene razlike. Svakako, činjenica je da je na sceni i pozicioniranje velikih sila (SAD i pojedine zemlje EU) na Balkanu i borba za njihove interese ovdje. Prirodno, ta borba podrazumijeva i različite pristupe problemu u BiH.

Iako se često čuje da Republika Srpska klizi u izolaciju, zapadni lideri je optužuju za “podrivanje Dejtonskog sporazuma”, a pojedinci iz Srpske nalaze se pod sankcijama SAD, za sve ovo vrijeme rukovodstvo Srpske održavalo je brojne sastanke na međunarodnom planu. U uslovima borbe za multipolaran svijet, jednostrani akti, često nasilnih, pritisaka više nisu poželjni. Zbog čega? Prosto, uvijek postoji druga opcija, odnosno ona strana koja je spremna da razgovara, a koja ne zavisi od SAD i samim tim potpuno izolovati neku zemlju u današnjim uslovima je veoma teško.

Činjenica je da sankcije ka rukovodstvu i pritisci na finansijske tokove nisu jednostavni, ali upitno je kakve implikacije može da ima u (geo)političkom smislu. Da li će, na primjer, SAD rizikovati da izgube svoj uticaj ovdje i preposte ga Njemačkoj? Teško.

Upravo zbog toga, posljednje dvije posjete, Saracina i Penca, su zanimljive. Iako pripada Zelenima (koji ne gledaju blagonaklono prema Srbima), i on je shvatio da je rješenje u razgovoru. Penc, s druge strane, pripada drugoj opciji od Saracina, Demohrišćanskoj uniji (isto kao i Ursula fon der Lajen), ali takođe je sasvim otvoreno razgovarao s predsjednikom Srpske. Ono što im je zajedničko je da obojica pripadaju plejadi mlađih političara, pa ovakav pristup može biti indikator da mlađe generacije evropskih država imaju drugačiji pristup od njihovih prethodnika koji su slijepo pratili američke poteze.

Sve češće na evropskoj sceni pojavljuju se političke opcije koje zagovaraju veću samostalnost EU u odnosu na SAD, a u nekim državama one dobijaju sve veću podršku, pa ovakve sastanke treba posmatrati i kao pokušaj prilagođavanja novonastalim političkim prilikama unutar EU, jer suverenističke stranke nezaustavljivo povećavaju svoju popularnost.

Ne treba biti naivan, pa pomisliti da će pozicija biti lakša ili da će na Republiku Srpsku Zapad gledati drugačije, jer iza svega su, kao i uvijek, veći interesi velikih država. No, ono što je bitno da se pristup mijenja i da dijalog zamjenjuje nasilje kroz pravni sistem ili, čak, direktni intervencionizam.

Nove političke elite uviđaju da, na primjer, pristup jednog sasvim trećeg Nijemca, Kristijana Šmita, ne daje nikakve rezultate i da je pokušaj da u srcu Evrope bivstvuje posljednji kolonijalni upravnik osuđen na propast.

Nesumnjivo, veliki imaju mehanizme da vojno, ekonomski i na svaki drugi način zatvore, pregaze, ili šta već, Republiku Srpsku. Ali, kakve bi to posljedice imalo dugoročno? Kako praviti državu koju 2/3 njenih stanovnika ne priznaje i ne osjeća kao svoju, gdje se 1/3 uvijek osjeća oštećenom? Ovakvo stanje ima svoj rok trajanja, ali nezadovoljstvo dostiže razmjere koje se više neće moći kontrolisati i pristup problemu će se mijenjati. Tako da, ostaje nada da nove generacije političara to shvataju i da će u budućnosti tako djelovati.

Izjave Saracina i, naročito, Penca mogu da raduju u tom smislu.

“Za dobrobit regiona, ali i Evropske unije. Dakle, bez sumnje ljudi su ovdje orijentisani ka Evropskoj uniji. Ali niko zbog roga ne smije da izgubi svoj identitet”, rekao je Penc. Za razliku od američkog ambasadora koji redovno spori srpsku komponentu u BiH, ovo je jedna drugačija poruka koja se mogla čuti i s kojom se, sigurno, slažu svi politički predstavnici Republike Srpske.

Saracin nije bio tako otvoren, ali ponovio je da je važno da svi vide budućnost BiH u EU, te da razlike postoje, ali da je važno da se razgovara. I ta poruka je važna. Dok se iz Sarajeva svaki poziv na razgovor tumači kao objava rata, potrebno je da neko sa Zapada kaže da razgovor nije strašan i da se možemo gledati u oči i pored svih razlika. Jer, oni slušaju samo ono što im se kaže sa Zapada.

(Aleksandar Stojanović)