Magazin 19.11.2020.

SAVREMENICI O KOLJI MIĆEVIĆU: Posljednja renesansna ličnost Banjaluke

ČITANJE: 10 minuta

Udruženje književnika Republike Srpske u dogovoru sa porodicom Nikole Kolje Mićevića, a zbog povećanog djelovanja pandemije u Banjaluci, donijeli su odluku da se iz preventivnih razloga, i pored ogromne želje, komemoracija povodom smrti poznatog književnika, ipak ne održi.

Želimo izbjeći bilo kakvu mogućnost da nam se neko od dragih prijatelja ne zarazi. Iz tog razloga dogovorili smo da se u prostoru Udruženja književnika Republike Srpske, ulica Veselina Masleše br. 20 (Gospodska ulica) danas i sljedećih pet radnih dana od 12 do 16 časova, otvori Knjiga žalosti u koju svi poštovaoci Kolje Mićevića, počasnog građanina našeg grada, mogu da se upišu i izraze riječi saučešća porodici i Udruženju književnika Republike Srpske, čiji je bio počasni član – poručili su iz Udruženja, te dodaju da porodica Kolje Mićevića, koja živi u Parizu, dolazi danas u popodnevnim časovima, a tada će definitivno znati da li će se sahrana održati, po volji porodice, u Banjaluci ili u Parizu.

Šoja: Velika zaostavština

Nije Kolja Mićević umro u osamdesetoj godini. Ono što je ostalo iza njega, ne može stati u osamdeset, već najmanje u sto osamdeset godina.

Ovim riječima Slobodan Šoja, istoričar i bivši ambasador BiH u Parizu, opisuje život i ostavštinu sinoć preminulog književnika i prevodioca iz Banjaluke, sa kojim je sarađivao godinama.

– Osim velike zaostavštine ostaje nam sjećanje na jednu ekstremno upečatljivu i osobenu ličnost, prepunu neponovljive harizme. Mićevićeva imaginacija i moć opažanja bili su jedinstveni – kaže Šoja.

Dok je Šoja bio ambasador BiH u Francuskoj, Kolja Mićević je bio njegov specijalni savjetnik za kulturu. Organizovali su večeri kulture i poezije u saradnji sa ambasadama drugih zemalja u Parizu, prenosi Srpskainfo.

– Jedno veče, u raskošnoj rezidenciji ambasadora Italije u Francuskoj, bila je posebno upečatljiva. Razgovaralo se o Koljinom prevodu na francuski Danteove “Božanstvene komedije”. Pred izuzetno stručnom publikom iz francuskog kulturnog života, Kolja je opčinio sve dubinom analize Danteovih stihova – prisjeća se Slobodan Šoja, koji je prije nego što je postavljen za ambasadora BiH, predavao balknasku istoriju na Univerzitetu Sorbona.

Podsjeća da je Koljin predvod Dantea izuzetan, jer od četrdesetak prevoda “Božanstvene komedije”, samo jedan je u rimi.

– Nijedan Francuz, koji je prevodio to djelo, nije se usudio prevoditi ga u rimi. Čekali su jednog Banjalučanina da to uradi. Bio je to pravi poduhvat na kojem je Kolja intenzivno radio šest godina – kaže Šoja.

Dodaje da je zajedno sa Koljom Mićevićem od Ambasade BiH u Parizu napravio malu izdavačku kuću.

– Izdavali smo Koljine prevode jugoslovenskih pjesnika na francuski jezik. Biblioteka je na kraju dosegnula nekih dvadesetak knjiga, od kojih je biser knjiga “Les saluts slaves” ili “Slovenski pozdravi”, koja predstavlja antologiju jugoslovenske poezije od desetog do 20. vijeka. Sve što sam uradio sa Koljom u to doba donijelo je Ambasadi veliki ugled, isključivo Koljinom zaslugom na čemu mu ostajem trajno zahvalan – poručuje Slobodan Šoja.

Kao primjer Koljine izuzetnosti, Šoja navodi anegdotu sa festivala poezije u gradu Lodeva kod Monpeljea.

– Kad bismo išli na taj festival, Kolja se znao kladiti u večeru da će pogoditi autora bilo koje francuske pjesme od 1500. do 1900. godine, ako osoba koja se kladi izrecituje jednu strofu. Nikad nije izgubio. Koji Francuz je to ikad mogao uraditi i ko će to ikad moći? Nikad niko. Samo Kolja – kaže Slobodan Šoja.

Živanović: Praznina zbog odlaska

Osjećam da sada, kada je otišao Kolja Mićević, oko nas postoji nešto što se može opisati samo u tri riječi: praznina, praznina, praznina.

Rekao je to za Srpskainfo penzionisani profesor filzofije Miodrag Živanović Žile, povodom smrti svog bliskog prijatelja i višedecenijskog saradnika.

Teško je, kaže, u jedan tekst i jedno kazivanje sažeti prebogato stvaralaštvo i život Kolje Mićevića.

On je čovjek koji je Banjaluku predstavio svijetu kulture i književnosti i koji je u malu Banjaluku doveo veliki svijet poezije, muzike, filozofije…

– Upoznali smo se prije nekoliko decenija, kada su vlasti u Banjaluci predlagale da ja dođem u izdavačku djelatnost „Glasa“, da bismo razvijali taj segment stvaralaštva. Pristao sam, ali samo pod jednim uslovom, da oni vrate u Banjaluku Kolju koji je tada živio u Malom Lošinju. Tako se i dogodilo – priča popularni profesor Žile.

Zahvaljujući Koljinom stvaralaštvu, ali i sjajnoj uredničkoj ekipi, koju su činili Ranko Risojević, Irfan Horozović, Ismet Bekrić i drugi književnici, banjalučka izdavačka kuća je postala jedna od deset najvećih i najuspješnijih u Jugoslaviji.

– Osamdesetih godina prošlog vijeka Banjaluka je imala i kultni časopis „Putevi“. Kolju smo izabrali za glavnog urednika i on je u tom, kao i u svakom drugom poslu, izgarao. Taj je časopis stekao veliku reputaciju na samo na Balkanu, nego i u svijetu – kaže Živanović.

Podsjeća da je Kolja Mićević vodio i poznatu ediciju „Prevodi“, gdje su objavljivani tekstovi najpoznatijih svjetskih pjesnika.

– On je kao frankofon najviše radio na prevodima s francuskog, iako je je znao i nekoliko drugih jezika. Okupio je oko „Puteva“ i te edicije vrsne prevodioce iz bivše Jugoslavije. Jedan od njegovih životnih poduhvata je svakako bio početak objavljivanja „Sveski“ Pola Valerija. To je zaostavština čuvenog pjesnika ispisana običnom grafitnom olovkom na 26.000 stranica školskih svesaka. Tu je Valeri zapisivao svake noći svoja razmišljanja o životu, umjetnosti, stvralaštvu, nauci, folozofiji – priča Živanović.

Podsjeća da se Kolja Mićević poduhvatio prevođenja tih 26.000 stranica, ali je u Banjaluci objavljeno svega nekoliko tomova „Svesaka“, jer su stvaralaštvu na put stale predratne turbulencije i na kraju i sam rat.

– Prije Jugoslavije prevod Valerijevih „Svesaka“ je urađen samo u tri države. Veliki je to poduhvat. Objavljivanje ovih prevoda je izazvalo veliko čuđenje u svijetu; tada su mnogi u svijetu književnosti i kulture prvi put čuli za Banjaluku – kaže Žile.

Dodaje da je Koljino stvaralaštvo obilježeno još jednim velikim poduhvatom, a to je prevod Dantea, u tri toma.

Mićević je Danteova djela prevodio s italijanskog, a ne s francuskog, koji mu je kao maternji.

– I ta izdanja su postigla veliki uspjeh i podigla nivo života kulture ne samo u Banjaluci, nego i na svim našim prostorima, šta god to značilo – kaže Žile.

Podsjeća i da su Kolja i on, zajedno s Jovicom Latinovićem, tadašnjim vlasnikom knjižare „Litera“, prije 20 godina osnovali ediciju „Danteon“ i okupili ljude iz područja književnosti, kritike, filozofije.

– Objavli smo 12 knjiga u toj ediciji. Nekoliko vrhunskih imena sa Balkana su objavljivali kod nas – kaže Žile za Srpskainfo.

Podsjeća i na brojne performanse koje je kreirao Kolja Mićević, a jedan od najpoznatijih je bio „Klavirint“, kada je on, koji ustvari nije znao svirati klavir, „svirao“ na klaviru udarajući u bijele i crne dirke s dvije drvene daščice parketa.

– Snimio je i jednu TV seriju, ali ne onakvu kakve gledaoci obično gledaju, nego niz od desetak emisija o tome kako je Mocart stigao u Banjaluku. Drago mi je što su te emisije sačuvane u arhivi RTRS. Nadam se da će gledaoci imati priliku da ih vide i čuju – kaže Živanović.

Zaključuje da je njegov prijatelj bio stalno angažovan, i to u najboljem smislu te riječi. I život mu je bio bogat i buran; živio je u svijetu, a ostao Banjalučanin.

– Cijeli Koljin život je zapravo bio stalno smjenjivanje odlazaka i dolazaka u Banjaluku. Nekada su odlasci trajali duže, nekad kraće, ali se uvijek vraćao u grad koji je nosio u srcu. Najveći dio života živio je na relaciji od Francuske do Banjaluke – kaže Žile.

Dodaje da je takav bio i ovaj posljednji Koljin put.

Došao je iz Beograda u Banjaluku, bilo mu je loše, pa je otišao na liječenje na kardiologiju UKC RS.

– Taman kad je mislio da je liječenje završeno i da će krenuti nazad u Beograd, a potom u Francusku, gdje je u posljednje vrijeme živio, stanje mu se pogoršalo. Ustanovljeno je da je zaražen koronom. Imao je osamdeset godina i nije se izborio s virusom – kaže profesor Miodrag Živanović.

Kuštrinović: Gledali smo u njega kao u zvijezdu

Kolja Mićević, pjesnik, esejista i prevodilac svjetskog glasa, preminuo je od posljedica korona virusa, a njegovi prijatelji otkrivaju da je Kolja bio i matematičar, atleta, šarmer – pravi renesansni čovjek.

Čovjek koji je Banjaluku proslavio u Parizu i širom knjićevnog svijeta, preminuo je u UKC RS u Banjaluci.

Od mladosti je bio erudita pun energije. Bio je kako svjedoče njegovi prijatelji, ne samo pjesnik, nego i vrstan matematičar, pa je znao i matematiku “upetljati” u svoju poeziju i eseje.

Iapk, ono što je najinteresantnije i što mnogi ni u Banjaluci ne znaju, jeste da je Kolja u mladosti bio pravi atleta, svestran sportista, koji je svojim podvizima znao i te kako zadiviti vršnjake, a naročito vršnjakinje. Tih se vremena dobro sjeća Nebojša Kuštrinović, poznati banjalučki meteorolog i hroničar, koji je sa Koljom odrastao u naselju Bojića Han, kod današnjeg Istočnog tranzita.

– Svi smo gledali u njega kao u veliku zvijezdu, toliko je bio fizički spreman. Pravi atleta! Trčao je, bacao koplje na Banjalučkom polju, hodao na rukama. U vrijeme kad smo bili klinci u centar Banjaluke su ulazili vozovi, a Kolja je znao hodati na rukama ogradom željezničkog mosta, dok voz prolazi – priča Kuštrinović.

Risojević: Ritam koji je bilo nemoguće slijediti

Književnik i profesor Ranko Risojević sa velikim pjsnikom se počeo družiti nešto kasnije, u doba velikom zemljotresa u Banjaluci, 1969. godina, kada su se našli u komšiluku, u naselju prikolica. Kasnije su postali kumovi i najbolji prijatelji.

Risojević je na Fejsbuku podijelio dirljiv status kojim se oprašta od prijatelja sa kojim se družio 50 godina.

– Bio sam mu i kum vjenčani, prijatelj, sagovornik, kritičar mnogih njegovih djela. Sinoć sam zanijemio od osjećanja nemoći i jada nad gubitkom velikog prijatelja. Jedino što mogu da vam ponudim je opis jednog dijela našeg saradničkog, prijateljskog, gotovo bratskog života jeste ovaj tekst o jednoj od njegovih knjiga prevoda iz francuske književnosti čijem sam nastanku svjedočio danima i mjesecima dok je nastajala. Bio sam fasciniran njegovim radom koji nije imao granice i okvire, pun neviđene energije kucao je na svojoj starinskoj pisaćoj mašini po cijeli dan i dobar dio noći – napisao je Ranko Risojević.

A u tekstu koji preporučuje, Ranko Risojević je između ostalog, napisao, zašto ga je najdraži prijatelj ponekad, nehotice, dovodio u loše raspoloženje.

– Trebalo ga je samo vidjeti za starinskom “remingtonkom“, samo u gaćama, kao da će na rvanje, a ne književni rad. Bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu ljenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slijediti stvaralački ritam ovog neobičnog čovjeka zaljubljenog u svoj poziv, koji je njega, Nikolu-Kolju Mićevića, odabrao kao svog predstavnika, a ne obrnuto, kao što se češće dešava – napisao je Risojević prije tri godine.

(SB/Banjaluka.net)

Oznake: Kolja Mićević