SEDAM DECENIJA OD SMRTI: Kočićev poznati junak Lujo bio stvarna ličnost

U godini 55. “Kočićevog zbora” bilježimo i sedam decenija od smrti jednog njegovog književnog junaka. Čudno, zar ne, jer književni junaci, ako se već ne rađaju, obično žive i umiru u samim književnim djelima. Međutim, tu i tamo nađu se i izuzeci od ovog pravila.

Literarni likovi u djelima Petra Kočića su glavom i bradom njegovi Zmijanjci koje nam je predstavio baš onakvim kakvi su bili i u stvarnom životu, a osim toga, on je opisao i autentične događaje u kojima su bili glavni akteri. Već na pomen Kočića pred našim očima se pokrene defile živopisnih krajiških likova čiji se natmureni i tvrdi izraz lica postepeno preobražava u, čas šeretski, a čas vučji osmijeh. Oni su u svojim gunjevima, šubarama i kaljavim opancima direktno iz divljačnog Zmijanja zakoračili u veliku i ozbiljnu literaturu, gdje ih je Kočićevo majstorsko pero diglo na pijedestal na kojem će ostati za vječnost, bar dok bude trajao srpski jezik.

Vječiti đak manastirski, Simeun – Simendaš, buntovnički mudrijaš, koji u svojim maglovitim rakijskim snoviđenjima dijeli izmišljene megdane, David Štrbac, lakrdijaš, žestoki ironik, “seljak advokatske pameti”, što bi rekla Isidora Sekulić, zatim mrki mračajski proto i konačno prkosni Lujo, svi su oni stvarni ljudi od krvi i mesa koji su se, nimalo slučajno, obreli u djelima narodnog tribuna sa Kočićeve glavice.

O ovim Zmijanjcima je prvi pisao Milan Karanović 1928. godine. U “Spomenici Kočiću” on na strani 19 bilježi da je bio na grobu Davida Štrpca (1836-1906) u seoskom groblju na jednom visu pod trešnjom gdje je našao “prevaljenu krstaču”, a “malo niže u pristranku mu bijaše kuća pokrivena krovinom”.

Beogradska “Politika” je 1947. iz pera Gojka Banovića objavila opširan članak o Luji i njegovom Jablanu. O toj temi je pisao i Todor Kruševac 1951, pišući studiju o Kočiću, zatim je o Luji pisao i “Politikin zabavnik” 1952. godine, a konačno je i u “Glasu Srpske” njegovu opširnu biografiju u avgustu 2016. dao Đorđe Mikić. Podsjećanja radi navešćemo samo nekoliko detalja iz života Luje – Lukice Kočića, rođenog negdje oko 1877. godine od oca Stanka i majke Tole, koji je bio blizak rođak Petra Kočića preko zajedničke babe Vide. Sam je o sebi pričao kako je sa “Petrićem” čuvao goveda oko sela, te da je u krdu od 50 grla imao 16 volova. Izdvajao se nepobjedivi bak Jablan, proslavljeni megdandžija u bodljavini koja bi se povremeno održavala kod pojila u Poniru. Epilog je uvijek bio isti, sa obližnjeg brda Previje zaorila bi se slavodobitna rika njegovog Jablana koji je ponosno javljao selu i svijetu da je nadbo. Tako je svršio i megdan sa Rudonjom, carskim bakom, koji je bio povjeren seoskom knezu, uz Lujinu gordu opasku da je Jablan tog dana sa Previje riknuo čak šesnaest puta. Ostalo je legenda.

Godine 1933. Milan Karanović zatiče Luju kao siromaška koji jedva životari, čuvajući tuđe ovce. I tada je neizbježna tema bio Jablan, a usput se pohvalio kako kao jedini pismen tu poučava ostale zmijanjske čobane u čitanju i pisanju. Dopisnik “Politike” Gojko Banović će ga 14 godina kasnije takođe posjetiti i objaviti svoju priču o 70-godišnjem Luji koji se, preturivši rat, skrasio kao pastir zadružnih ovaca. No, već ostario, narušenog zdravlja, brojao je posljednje godine i mjesece u zavjetrini te zemljoradničke zadruge, gdje su ga mlađi čobani držali u pažnji i milosti. I u tim godinama sa nekadašnjim žarom, ali i sa sjetom, pripovijedao je mlađima o njegovom “Petriću” i Jablanu, Rudonji i Zmijanju. Lujo Kočić je umro 20. novembra 1949, a po nekim izvorima godinu dana kasnije. Smrt ga je zadesila u kolibi nekog Radulovića, gdje je zanoćio bolestan, vraćajući se od ljekara i Banjaluke.

Ostarjeli Lujo se do zadnjeg dana grčevito držao za tu epizodu svog davnašnjeg života, ona je činila glavnu sponu sa onim drugim njegovim literarnim životom, svjestan da je ta književna slava davno nadrasla njegov obični, prosti, siromaški život.

Ta nesrazmjera između ove dvojice Luja je tolika da ovaj, realni, slabi i smrtni, djeluje upravo nestvarno u odnosu na onog literarnog, bezvremenskog, vječnog.

Najstariji čovjek

Koliko su Zmijanjci žilavi i postojani ljudi, okaljeni životnim nedaćama, govori i članak iz dnevnih novina “Večernja pošta”, objavljen na Jovanjdan 1932. godine:

“Javljaju iz Banjaluke: Preključer je u Zmijanju, selu nedaleko od Banjaluke, umro najstariji čovjek u Bosni i Hercegovini Vaso Šurlan, koji je navršio 128 godina života. Takoreći do zadnjeg časa bio je pri svježoj svijesti, sjećao se mnogih događaja i rado je o njima pripovijedao. Hranio se je najviše kukuruznom hranom. Pio nije. Tek dva puta u životu bio je bolestan. Vid i sluh su ga do kraja služili. U 100. godini dobio je nove zube, pošto su mu stari popadali. Jučer je uz veliko učešće seljaka iz Zmijanja i okoline sahranjen.”

(Glas Srpske)