Sedam godina u nasilnom braku: “Radiću tri posla, ali ne dam da moji sinovi odrastaju u nasilju”

Sa dvoje djece u pelenama pobegla je, spasavajući glavu, iz kuće koju je kućila sedam godina, a danas je zaposlena, samostalna i srećna.

– Ovaj posao mi mnogo znači, ali od njega ne mogu da živim i hranim djecu, pa sam smislila plan. U Sigurnoj kući sam naučila da radim manikir i dekupaž, znam da pravim kolače za slavu, razumijem se čak i u popravku automobila, pa ću raditi dva-tri dodatna posla kod kuće – kaže Milana V. (33) dok u malom salonu na periferiji šiša mušterije.

Prije pola godine je, uz zaštitu policije, pobjegla od muževe sjekire u Sigurnu kuću, sa sinovima od 10 mjeseci i dvije i po godine. Čim se, uz pomoć stručnjaka, malo oporavila, našla je prvi posao, kod frizerke koja je i sama preživjela nasilje i mučan razvod.

– Moja poslodavka mi je uzor, ali ona nema dovoljno posla i zarade ni za sebe. Zato, uz njenu podršku, tražim nešto sigurnije. Danas idem na razgovor za stalni posao i vjerujem da ću uspeti – kaže Milana.

Još je u Sigurnoj kući, ali vjeruje da će, krajem meseca, kada joj ističe ugovor za smještaj u skloništu, biti spremna da se preseli i osamostali. Zna gdje će stanovati, organizovala je čuvanje djece, a podržavaju je i roditelji, iako su bolesni i na rubu egzistencije.

– Da bi pomogli meni i mojoj djeci podigli su dva kredita i sve uložili u kuću iz koje smo mi morali pobeći, a nasilnik je ostao da se širi u njihovoj muci. Ali, kažu mi – nema veze, ćerko, samo nek’ si se ti izvukla – priča ona.

Milana je u nasilnom braku živjela sedam godina. Radila je sve seoske poslove, ugađala mužu i njegovoj porodici, a svaki pokušaj da se zaposli bio je osujećen optužbama da “ide da se kurva”.

– Vrijeđao me od prvog dana braka. Zbog stresa sam izgubila tri bebe, pa me nazivao nerotkinjom, jalovicom, vješticom. A kad sam rodila prvo dijete, već u babinama sam dobila i prve batine – priča Milana.

Od tada se nastavilo fizičko nasilje i javno ponižavanje, a kad se muž napije nije znala da li će živa dočekati jutro.

– Potezao je na mene nož i sjekiru, pred djecom. Kad sam, u modricama, otišla u Centar za socijalni rad, rekli su mi da se vratim kući, jer ako odem – neću dobiti djecu, pošto nemam ni posao ni stan – priča Milana.

Kaže da su je uputili u bračno savjetovalište, gdje ju je muž dodatno ponižavao i pravio budalom.

– Tek u Sigurnoj kući sam dobila podršku. Kad mi se sve razbistrilo, shvatila sam da se prvo moram zaposliti. Odlučila sam čvrsto, radiću tri posla, ako treba, ali ne dam da moji sinovi odrastaju u nasilju i da se noću bude vrišteći od straha – poručuje Milana.

Pet žena dobilo šansu za posao

Nakon što su mediji objavili da nijedno od 40 preduzeća i institucija nije ponudilo nijedno radno mjesto žrtvama porodičnog nasilja, menadžment banjalučke “Žitopeke” je na razgovor za posao pozvao pet žena iz Sigurne kuće.

– Ponuđen im je posao u proizvodnji i prodaji pekarskih proizvoda. To je velika podrška ovim ženama, kojima je posao neophodan da bi se izborile za život bez nasilja – kaže Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuće u Banjaluci.

(EuroBlic)