Seoce kod Kozarca krije tajnu Mehmedove crkve

Kapela na brežuljku kod Rajkovića nije izdržala iskušenja istorije. Stradala je u poslednjem ratu, ali je ipak obnovljena zahvaljujući inicijativi mještana, uz pomoć grada Prijedora, resornog ministarstva i brojnih donatora.

Na ovo mesto danas vjernici dolaze u vreme Male Gospe, 8. septembra. Veruje se da će djevojka koja se u Kozarcu iz muške ruke napije vode sa sedre Kozaračke rijeke, zauvek tu i ostati. Kapela je postala u narodu poznatija pod imenom Mehmedova crkva i bila je i ostala mesto hodočašća mladih zaljubljenih parova.

– Na ovo mesto oduvek je dolazio narod na molitvu. Pre rata su znali da spavaju po dve-tri noći da uhvate mjesto, koliko je ovdje bilo gužve. Nema odakle ljudi nisu dolazili, spavali su pod šatorima i čekali Malu Gospu da osvane, da se pomole Bogu da im ispuni želje. Najčešće i danas dolaze oni koji se mole za svoju ljubav – kaže Ingrid Rajković, meštanka koja živi nedaleko od kapele.

Priča o Mehmedovoj crkvi i danas čuva uspomenu na tužnu priču o velikoj zabranjenoj ljubavi, od pre više od 130 godina. Tada se u naselje Kozarac doselio austrijski industrijalac Karl Šmucer koji je otvorio pilanu. Namjera mu je bila da pravi kuće od drveta, kako bi ubrzao obnovu Prijedora, koji je skoro u potpunosti izgorio u požaru 8. juna 1872. godine. Trebalo je da izgradi oko 400 kuća, pa je zaposlio brojnu domaću radnu snagu.

Sa Karlom Šmucerom u Kozarac je stigla i njegova porodica, među njima i dva sina i kćerka Marija, prava ljepotica. Sudbina je htjela da se lepa Marija beskrajno zaljubi u zgodnog i mladog, ali siromašnog radnika u očevoj pilani, Mehmeda Kulašića. Osim lepote, Mehmed je nadaleko bio čuven jer je lijepo svirao tamburu i gitaru i pevao sevdalinke, a priča o Marijinoj ljepoti stigla je u Kozarac mnogo pre nje same.

Iako su znali da je u to vreme takva ljubav, bogate katoličke lepotice i siromašnog mladića islamske vjeroispovesti, bila nemoguća, srce nije moglo da sluša razum. Od očiju znatiželjnika skrivali su se viđajući se na brdašcetu iznad pilane. Sudbina je htjela da Marija ostane u drugom stanju. Od oca i svih ostalih krila je trudnoću, ali nakon devet meseci rodilo se dijete.

Niko sa sigurnošću ne zna da li je novorođenče rođeno mrtvo, ili je Marija nešto učinila s njim, kako bi sve sakrila, u strahu od oca. Šmucer šokiran istinom, Mehmedu je odmah dao otkaz, a kćerku Mariju poslao nazad za Austriju.

Vlastiti postupak ga je proganjao, pa je na brežuljku kod Rajkovića izgradio kapelu, posvećenu Mariji, pomoćnici hrišćana, a izgrađena je na mestu gde su se tajno viđali Marija i Mehmed.

Priča se da je Mehmed Kulašić mnogo tugovao. Iz njegovog kućerka do duboko u noć čulo se kako peva tužne pesme, žaleći za Marijom. Navodno se kasnije oženio i imao dvoje dece, dok se o Mariji gotovo ništa ne zna. Ipak, pre nekoliko godina pojavila se i praunuka Karla Šmucera, Helga Kambič, koja živi u Sloveniji, koja je izdvojila značajna sredstva za obnovu kapele.

(Vecenje novosti)