Sport 24.02.2016.

“Sinhronizovane” sestre iz Banjaluke

ČITANJE: 5 minuta
sestre
Rođene sestre iz Banjaluke Jelena, Slobodana i Tanja Račić pokrenule su Akademiju sinhronizovanog plivanja jedinu u Bosni i Hercegovini.

Višestruke šampionke Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u plivanju, koje rade i kao treneri u Plivačkom klubu Vrbas, uvidjevši da u Banjaluci, ali i cijeloj BiH ne postoji klub koji se bavi sinhronizovanim plivanjem, odlučile su da otvore Akademiju i da ovaj olimpijski sport donesu u BiH i pored velikih prepreka i poteškoća.

Tim povodom MONDO je razgovarao i o njihovom uspješnim plivačkim karijerama i nije bilo lako prenijeti utiske koje Banjalučanke ostavljaju na sagovornike jer osim fantastičnih plivačkih rezultata uspjele su da završe fakultete (pravo, ekonomiju i DIF), postanu licencirani treneri, a najmlađa Tanja kao da se „multiplicirala“ jer se osim plivačkog sporta, aktivno bavi i fudbalskim suđenjem i instrukcijama u skijanju.

Najprije su sestre Račić govorile o sinhronizovanom plivanju…

– Riječ je o kolektivnom i olimpijskom sportu, a naš klub je prvi i jedini u RS i BiH. U Srbiji ovaj sport postoji od 70-tih, u Hrvatskoj od 80-ah, a kod nas tek od prošle godine iako je od Olimpijade u Los Anđelesu ravnopravan član olimpijske porodice. Mi aktivno radimo sa grupom od 13 djevojčica i u ovom trenutku smo prezadovoljne njihovim napretkom- izjavile su mlade Banjalučanke.

Međutim, od Vlade RS su dobile „odbijenicu“ za projekat “Sinhronizovano plivanje kao stil života”, ali im je u susret izišao grad na Vrbasu i uvrstio na listu manifestacija od značaja za Banjaluku, pa će ove godine 7. maj biti Dan sinhronizovanog plivanja.

Jelena, Slobodana i Tanja uložile su ogroman talenat, trud, želju, rad i entuzijazam za sve što je iole povezano sa zdravim i aktivnim životom, a posebno za sportove u bazenu, gdje je daleke 1997. godine počela “njihova” priča.

Prva je u bazen uskočila srednja sestra Slobodana kao sedmogodišnja djevojčica i jedina uspjela da prepliva 25-metarski bazen. Uz nju, brzo su u cijelu priču ušle i njene rođene sestre.

– Jedina sam od sve djece, a bilo nas je poprilično, uspjela da preplivam bazen i tako je krenulo. Bila je to 1997. godina, a ubrzo su sa mnom na treninge u Plivački klub Borac Incel počele da dolaze Jelena i Tanja. Tri godine kasnije smo počele da plivamo za PK Vrbas, koji je i osnovan 2000. godine i bile najbolje u svojim starosnim kategorijama- rekla je Slobodana za naš portal, inače kasnija učesnica Balkanijada u Rumuniji, Srbiji…

Najmlađa Tanja se najduže zadržala u profesionalnom plivanju, višestruka je šampionka RS i BiH, kao i nekadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i Srbije. Nastupila je na brojnim internacionalnim takmičenjima, među kojima i na Dječijoj Olimpijadi u Klivlendu 2004, Balkanijadi u Grčkoj, međunarodnim mitinzima širom Evrope…

– Izborila sam nastup i na Igre mladih u Italiji 2005. godine, ali nisam učestvovala zbog finansijske situacije, ali i loših međuljudskih odnosa u Savezu- izjavila je Tanja i dodala da je tokom karijere izabrana za najperspektivnijeg sportistu grada Banjaluka (2004) i dvije godine zaredom i među troje najperspektivnijih u Srpskoj.

– U tradiconalnom ’Izboru 10 najboljih sportista Srpske’, nisam mogla da učestvujem jer sam bila premlada, pa sam takođe osvajala titule najperspektivnije sportistkinje- rekla je ona.

Najstarija sestra Jelena je prva prestala da se bavi profesionalnim plivanjem, ali je odlučila da postane plivački sudija i nalazi se na listi arbitara Svjetske plivačke asocijacije (FIFA), te je predsjednica Sudijske organizacije RS.

Priča je potom skrenula u pravcu plivačkog sporta u našim bosanskohercegovačkim okvirima, gdje, prema njihovom mišljenju, teško da ćete uspjeti da zaradite neki veliki novac.

“U plivanju se nagrađuju praktično samo svjetski rekordi i samo plivači s takvim bekgraundom mogu da privuku neke ozbiljnije sponzore i dođu do nekakvih velikih para. Kod nas se rijetko događa da plivači, ma koliko bili talentovani i uspješni u periodu od 17 ili 18 godina, nastavljaju svoje karijere. Po pravilu se odlučuju za školovanje kako bi osigurali kakvu-takvu egzistenciju“.

To naravno ne znači da u RS ili BiH ne postoje talentovani plivači i plivačice koji bi sigurno mogli da postanu, ako ne baš novi Milorad Čavić, Velja Stjepanović, Mark Špic ili Majkl Felps, onda barem da ostvare „prosječne“ karijere u svjetskim okvirima.

„Perspektivnih plivača ima mnogo, mi bismo sigurno mogli pronaći barem nekoliko velikih talenata koji bi uz naporan rad i odricanje mogli da postanu svjetska imena u ovom sportu. Mi smo prošle sve faze u razvoju svakog plivača, sad smo treneri i znamo da su nas jedino podržavali roditelji. Čak i stipendije smo imale zahvaljujući školskim uspjesima, a ne sportskim. Prevelika su ulaganja, posebno u periodu kad su bila popularna ’odijela’, koja su basnoslovno koštala, a upotrebili smo ih u nekoliko trka, da bi ih poslije zabranili. A ko će to vam finansira osim roditelja?“.

Nagrade, trofeji, priznanja i medalje sestara Račić praktično nije moguće prebrojati, odnosno za to bi trebalo mnogo vremena, a mnoge od njih su i poklonile…

– Možda bi lakše bilo da ih izmjerimo na nekom ’kantaru’- našalile su se Banjalučanke i onda probale da okvirno iznesu neku brojku medalja:

– Ne znam, sigurno više od 200, Tanja više od 500, a Jelena neznatno manje…- rekla je Slobodana, a mi konstatovali da bi najpametnije bilo da cifru zaokružimo na “hiljadarku”.

Kao treneri u PK Vrbas su takođe vrlo uspješne, ali ono što je njima posebno važno je da su primjenile sva pozitivna iskustva iz banjalučkih plivačkih klubova, a odbacile „ono loše što je njima predstavljalo problem tokom treniranja“.

– Kod nas u klubu je zaista u pravom smislu te riječi ’zdrava sredina’- naglasile su sestre Račić.

(Mondo.ba)