Sklonost ka samoubistvu zavisi od stanja u društvu, potrebni smo jedni drugima

Piše: Jadranka Berić, sociolog

Sklonost ka samoubistvu zavisi od stanja u društvu. Živimo u veoma nesigurnom vremenu rizika i neizvjesnosti.

Većina ljudi se plaši neizvjesnosti i nepoznatog. Gledajući 2020. i prvih 5 mjeseci 2021. godine, taj strah bi mogao da potraje. Mjere zaštite i kontrole širenja virusa poput karantina, koje su neophodne, imaju negativan uticaj na ljudsku psihu. Mogu uzrokovati visok stepen stresa, anksioznost, depresiju, paranoju i nesanicu. Posljedice pandemije koje se očitavaju u cijelom svijetu kroz gubitak posla odnosno, sve veću nezaposlenost i finansijske teškoće dugoročno će uticati na mentalno zdravlje. Mnoge studije prije Kovida-19 markiraju ove činioce kao okidače suicidnih misli.

Problemi s mentalnim zdravljem, uzrokovani pandemijom, koji bi se mogli zadržati, jesu opsesivno-kompulzivni poremećaj i aknsioznost. Veliki je broj onih koji u savremenom društvu već pate od anksioznosti. Pandemija samo pogoršava stanje. Čak i kad pandemija prođe, neki bi mogli da ostanu suviše anksiozni, zbog straha.

Međutim, imamo još jedan ogroman problem, a to je usamljenost koju je prouzrokovala društvena izolacija tokom pandemije. Nekim ljudima će biti teško da ponovo uspostave kontakte. Neki su, da bi se osjećali sigurnije, dobrovoljno smanjili društvenu interakciju i povukli se iz spoljašnjeg svijeta. Za njih će biti velikih problema pri povratku u realni svijet.

Nakon niza samoubistava na UKC u Banjoj Luci i evidentiranih pokušaja samoubistava možemo zaključiti da ova samoubistva imaju potpis situacije u društvu. Po Dirkemu sklonost ka samoubistvu zavisi od društvenih uzroka. Nedostatak reda i pravila u društvu dovodi do veće nesigurnosti kako pojedinaca tako i grupa. Sa druge strane velike društvene promjene mogu izazivati koheziju i emocionalno jedinstvo u narodu. Što dovodi do jače integracije društva.

Posljednje velike poplave koje su nas pogodile primjer su kohezije. Narod koji se nađe u takvom položaju ujedinjuje se da bi ostvario zajednički cilj da nam bude bolje i u takvom društvu pojedinac se osjeća kao dio cjeline. Nije prepušten samom sebi. Ali u društvu u kojem je pojedinac prepušten sebi, on je i izloženiji suicidnim mislima.

Pretjerani individualizam ne samo da podstiče već i jeste jedan od uzroka samoubistva. Čovjek je i fizička jedinica i društvena jedinka. Ima prirodnu potrebu da bude dio neke veće cjeline. Ukoliko nije u mogućnosti da se poveže sa drugima dolazi do rizika samouništenja.

Finansijske, moralne, zdravstvene krize utiču na povećanje samoubistava zbog narušavanje ravnoteže. U takvim stanjima društvo se nalazi u prostoru gde je pojedinac prepušten samom sebi i gdje ne postoje jasna pravila koja ga mogu usmjeriti.

Nedostatak moralnih i legalnih normi čovjeka prepušta samosnalaženju. Pojedinac nema potporu društva koje bi trebalo da ima ulogu regulatora normi. Ako je svijest države podređena kapitalu a profesionalnost u službi moćnika, pojedinac jednostavno gubi kompas u društvu i nema od koga da prima zakone. Nedostatak autoriteta i jasno uspostavljenih pravila dovodi do problema ponašanja kod djece a u državi ti nedostaci donose stalne kriza. Pojedinci koji se ne uspiju prlagoditi situacijama jako često izlaz nalaze u samoubistvu.

I Darvin je onomad rekao da ne opstaju ni najjači ni najinteligentniji već oni koji se najbolje prilagođavaju promjenama. A čovjek se najlakše prilagođava kad ima podršku drugog čovjeka. Potrebni smo jedni drugima.