Slobodan Perišić: Kultura nam počiva na entuzijazmu pojedinaca

Danas se punoljetstva proslavljaju pompezno, uz muziku, brojne zvanice, što bolje ukrašen slavljenički prostor i neizostavna iznenađenja za slavljenika.

A, kako izgleda kada jedan pozorišni komad uđe u 18. godinu, mogla je da se uvjeri publika koja je proteklog vikenda pratila predstavu “Tužni princ”, autora Predraga Bjeloševića, u režiji Biserke Kolevske i u izvođenju ansambla Dječijeg pozorišta RS u Banjaluci.

Lik Tužnog princa od samog starta tumači glumac Slobodan Perišić, koji iako je ostvario brojne uloge u drugim pozorišnim predstavama, ali i filmskim projektima, uz ovu predstavu razvijao je svoj umjetnički talenat. Ovaj komad, koji je zapravo teatar sjenki, igran je na brojnim festivalima van granica BiH, dobio je mnogo nagrada, a specifičan je i po tome što se glumačka postava tokom svih ovih godina gotovo nije mijenjala.

Perišić  govori o ulozi Tužnog princa, ansamblu koji igra ovaj komad, ali i seriji i filmu “Meso” na kojem trenutno radi, te kinematografiji.

NN: Predstava “Tužni princ” je navršila 18 godina izvođenja. Punoljetstvo za jedan pozorišni komad nije mala stvar kada govorimo u okvirima pozorišnih kuća u RS.
PERIŠIĆ: Toliko dugo igramo tu predstavu da se ni to izvođenje, kojim je navršeno 18 godina igranja “Tužnog princa”, nije razlikovalo od prethodnih. Iako je nismo igrali jedno vrijeme, bilo nam je vrlo interesantno da je ponovo izvodimo. Nakon toliko godina igra se bez ikakve probe, bez obzira na tu neku pauzu koja je napravljena. Ona je sama po sebi neobična iz tog razloga što je cijela predstava igra sjenki, u stvari tog živog lika i njegovog alter ega. Nemamo nikakav dijalog. Kada se pojavila, izazvala je veoma dobre reakcije na samoj premijeri i tada je već bilo jasno da će ona imati dugi niz igranja.

NN: Koja je tajna njene dugovječnosti?
PERIŠIĆ: Mislim da tu ima dosta i do ansambla. Ukoliko sami glumci koji igraju ne vole taj komad i ukoliko nisu sami po sebi disciplinovani da je održe bez nekih drastičnih promjena, ona ne može imati dug vijek.

NN: Jedna od specifičnosti ovog komada jeste i ta što glumački ansambl nije gotovo uopšte mijenjan od samog početka.
PERIŠIĆ: Jeste, tu je došlo do samo jedne zamjene i to u nekom ranom periodu i od tada je ta ekipa konstantna. Ona je specifična i tako je priča urađena da starosna dob glumaca ne igra neku bitnu ulogu. Tako da sa nekim iskustvom ona može da dobija na kvalitetu. Ali, s obzirom na to da je riječ o pokretu, tu se sa nekim određenim vremenom gubi malo plastika glumaca i slabi i taj pokret gubi oštrinu.

NN: Dio ste i glumačke ekipe filma i serije “Meso”, čije je snimanje nedavno počelo u Banjaluci. Možemo li reći da je ovim projektom i kinematografija u RS pokrenuta sa mrtve tačke?
PERIŠIĆ:  “Meso” je jedan vrlo značajan projekat za ove prostore i mislim da mi ni sami nismo svjesni koliki je njegov značaj, a s druge strane koliki je obim posla koji treba da se uradi u naredna tri mjeseca snimanja. Tokom tri godine nastajala je ideja i trebalo je dugo da se krene u njegovu realizaciju. Ono što je zabrinjavajuće je to što institucije kulture, niti ministarstvo ne stoje iza ovog projekta, već jedna privatna produkcijska kuća, i po ko zna koji put se kod nas pokazuje da pojedinci uzimaju stvar u svoje ruke i urade puno više za kulturu nego oni koji su nadlženi za tu oblast.  Mislim da je još rano govoriti o nekom pokretanju kinematografije sa mrtve tačke. Tu, nažalost, nedostaje razumijevanja prvo ljudi koji o tome vode računa i koji bi trebalo da finansiraju kinematografiju. Jako su skromni budžeti, a jako je veliki broj ljudi i filmskih radnika. Fond za kinematografiju kod nas je 100.000 KM, što je presmiješno. U Federaciji BiH fond za kinematografiju je svake godine milion KM i u tim okolnostima se može pričati o pravljenju ozbiljnih projekata. Kod nas je to još na mrtvoj tački i samo se entuzijazam pojedinaca pojavi kao što je u ovom slučaju. Institucije ne vode računa o kulturi, a kinematografija je u tom smislu najzapostavljenija.

NN: U tom kontekstu možemo govoriti i o Nacrtu zakona o pozorišnoj djelatnosti koji je zbog brojnih nelogičnosti izazvao negodovanje pozorišnih radnika.
PERIŠIĆ: Ja se nadam da će taj zakon pasti u Skupštini na tom preglasavanju i da će prevladati zdrav razum. On ima puno rupa i nije napravljen da služi pozorišnim radnicima, već imam utisak da su u kreiranju tog zakona učestvovali neki drugi ljudi koji su pokušali da ugrade u njega neke sopstvene interese i da od sebe prave male bogove. Zakon treba da služi mladim ljudima koji dolaze i čije će vrijeme doći i da njima koliko-toliko olakšamo tu poziciju zaposlenja, a ne da im otežavamo i da postaju robovi onih koji već dugo drže pozicije u toj branši.

NN: Da li nam, s obzirom na sve pomenute okolnosti, nedostaje i svijesti o značaju kulture?
PERIŠIĆ: Mi treba sami da shvatimo da u našem vremenu kultura nije nužno zlo, što mnogi, ne samo kod nas, već i u regionu, pokušavaju da predstave. Prikazuju kulturu kao neku omču oko vrata koja je na duži period beskorisna. Moramo da shvatimo da kulturološki razvoj nije neka organska stvar, već je sve ovo što nas danas okružuje rezultat kulturnog razvoja čovječanstva i u tom smislu moramo da budemo svjesni zašto je bitno da postoje fondovi za razne stvari u kulturnom životu.

(Nezavisne)