SNSD jeste prenosio nadležnosti, ali u tome nije bio sam

PIŠE: Milko Grmuša

Nekad koncem rata, 1994 i 1995. godine, čuvao sam mlađeg brata i sirene su upozoravale na mogućnost napada od strane avijacije NATO saveza. Budući da je majka radila u mjesnoj zajednici, a otac bio na frontu na Vlašiću, mlađeg brata sam vodio u podrum porodične kuće, iako teško da bi tu bilo neke zaštite u slučaju direktnog bombardovanja.

Živili smo u jednom selu pored Banje Luke i, srećom, rat nas ni blizu nije okrznuo kao mnoge naše vršnjake i porodice iz drugih mjesta za vrijeme rata. No, rat smo osjetili, svi punoljetni muški članovi porodice bili su u Vojsci Republike Srpske.

Moj osnovni politički stav jeste pacifistički. Rat je zlo. No, isto tako, moja politička ideja zasniva se na emancipovanoj i praktično nezavisnoj Republici Srpskoj u okviru konfederalne BiH. Kao legalista i čovjek svjestan realnih okolnosti, nisam protiv BiH koja je koncipirana onako kako je propisano njenim ustavom. Ali, to ne znači da volim BiH. Ne. Biću iskren, ne volim je nimalo, znam za šta su i protiv koga moji ratovali. Tu ljubavi nema i neće je nikad moći biti.

BiH doživljavam kao okvir u kojem Republika Srpska treba i može da realizuje svoje legitimne interese. Zato nisam za njen raspad, koliko god to bilo nepopularno politički javno saopštiti, ali nisam ni za to da ima više od deset dejtonskih nadležnosti. Štaviše, mislim da su joj dovoljne tri ili četiri. Zbog strateških razloga konfederalna BiH treba Srpskoj, ali, ponavljam, kao okvir, zajedničko tržište, bez bilo kakvih ozbiljnih državnih prerogativa. I ovo uporno javno saopštavam, svjestan da zbog ova dva politička stava nikad neću biti podržan niti od jednog važnog centra moći koji utiče na stvari kod nas.

I to je moj legitiman politički cilj. U demokratskom društvu ne idete na robiju zbog toga. Iako se ništa sa njima ne slažem, javno sam branio i pravo SDA da ima svoju viziju BiH kao praktično unitarne države, te mislim da sam bio gotovo jedini srpski političar koji je to činio. Nisam branio sadržaj te njihove politike, sve što politički činim-činim da bi se desilo sve suprotno od toga, ali sam branio njihovo pravo da imaju svoj politički stav. Naravno, pod uslovom da se za njega bore mirnim, demokratskim i ustavnim sredstvima.

Podsjetiću da je početkom ove godine SDA prva javno zaprijetila ratom kad joj se nisu dopale drugačije političke ideje. To je lako provjeriva činjenica. Baš kao što je lako provjeriva činjenica da sam, ponovo, bio gotovo jedini srpski političar koji je na to upozorio i najoštrije politički napao SDA zbog takvih prijetnji, istakavši da rat kao politički argument još jedino koristi ISIL. Samo ja znam kakve sam poruke dobio iz FBiH zbog takvog stava i samo ja znam čime mi je sve prijećeno. Čak niti na javne prijetnje niko tad iz Srpske nije reagovao, a i nije morao. Znam šta radim, znam gdje je cilj i ići ću ka njemu do kraja, bez obzira na cijenu i bez obzira koliko bio usamljen u tome.

Šta god ko mislio o njemu, predsjednik SNSD-a i ta stranka nikad nisu zagovarali rat kao sredstvo za realizaciju svojih političkih ideja. Opozicija u Srpskoj, kad ga napada svih ovih godina, često koristi baš taj argument da se on uvijek sklanjao od rata. U situaciji kad danas svi politički mejnstrim bošnjački faktori aktivno rade na tome da politiku Srpske predstave kao ratnohuškačku, ne razumijem na osnovu čega im bilo ko iz Republike Srpske može dati za pravo.

Nikad nisam bio dio političke priče SNSD-a. Nikad sa njima ne bih mogao biti u nekoj koaliciji, ni u Srpskoj 2005. godine, niti na nivou zajedničkih institucija BiH 2011. godine. Mlađi brat sa početka ove priče danas radi u Maleziji, pokojni otac i ja nikad nismo ni dana radili u javnom sektoru. Jednostavno, previše se politički razlikujem sa svim partijama ove decenijske vlasti. Uvjeren sam da postoji ogroman broj konkretnih i čvrstih argumenata da se vlast SNSD-a uspješno i oštro kritikuje. No, ne mislim da je optuživanje za pripremu rata jedan od tih argumenata.

Kao što ne mislim ni da ih treba optuživati zato što govore o vraćanju ustavnih nadležnosti Republici Srpskoj. Ponosan sam, i sad ću to saopštiti javno, što sam u Programu obnove PDP-a napisao da je naš strateški cilj praktično nezavisna Republika Srpska u konfederalnoj BiH, po uzoru na Sloveniju u bivšoj Jugoslaviji. Ako je to proklamovani politički cilj, onda ne možeš biti za snaženje zajedničkih institucija. Upravo suprotno, svaka prilika treba da se koristi da se snaže nadležnosti Republike Srpske, naravno u skladu sa ustavom.

SNSD treba kritikovati zato što je dobar dio nadležnosti Srpske predao zajedničkim institucijama, ali tu treba biti pošten i priznati da u tome nije bio sam kad je riječ o političkim faktorima iz Republike Srpske.

No, ona prava kritika ove vlasti, bar po meni, svodi se na sljedeće: kako mislite da uspješno realizujete nove-stare nadležnosti, kad to ne činite dovoljno uspješno i zakonito sa postojećim ovlašćenjima Republike Srpske? Tu je osnovni problem. Mislim da je oštrica opozicionog djelovanja prema vlasti u Republici Srpskoj trebala da bude usmjerena na improvizacije u institucijama umjesto striktnog poštovanja propisa, na afirmaciju mediokriteta umjesto stručnih ljudi sa ličnim integritetom, na demotivisanje zdrave kritike i slobode mišljenja, na promovisanje pravila „ko nije sa nama, taj je protiv nas“. Najviše od svega, za kontinuirano višegodišnje stvaranje ambijenta nepovjerenja u autoritete i institucije i nespremnost otvaranja dijaloga sa političkim neistomišljenicima dok je za to bilo vrijeme. Danas, kad smo se međusobno u narodu maksimalno zamrzili i kad nama poprilično upravljaju strani obavještajni centri moći, biće izuzetno teško popraviti te stvari.

Sve navedeno imalo je izuzetno loše posljedice po sposobnost Republike Srpske da bude uspješno i prosperitetno društvo sposobno da iznese veliki cilj i ideju emancipovane Republike Srpske u kojoj nije važno kako se zoveš, koje si nacionalnosti, vjere ili političke pripadnosti, već je samo važno šta znaš da radiš i koliko želiš da radiš.

Bilo kako bilo, koliko god situacija bila teška, čovjek koji vjeruje ne može i ne smije da odustane. U politički cilj koji sam iznio i u ovom tekstu, ali i u dosadašnjem svom djelovanju, čvrsto i dalje vjerujem i sa normalnim, pristojnim i poštenim ljudima pokušaću da ga realizujem, kad-tad. U skladu sa postojećim pravnim normama i bez smicalica i loših namjera prema političkim neistomišljenicima.