Vijesti 11.01.2016.

Sonja Stančić: Postali smo majstori improvizacije i snalaženja!

ČITANJE: 6 minuta
sonja_stancic
Ugledni banjalučki psiholog Sonja Stančić smatra da nisu sve muke koje tište stanovnike Srpske za masovno protestovanje na ulicama!

Ona objašnjava da se većina problema može riješiti jedino sistemskom i ozbiljnom brigom, te posvećenim radom stručnjaka i donosilaca odluka.

– Čini mi se da su toga svjesni i građani, koji ne očekuju da će ostvariti neku značajniju promjenu, čak i kad bi masovno protestovali. Mislim da su ljudi koji imaju problema prestali da vjeruju u neku veliku pomoć sa strane, pa se uglavnom uzdaju u svoj rad i trud, odnosno u svojih deset prstiju – kaže Stančićeva u intervjuu za Press.

Uspavani smo, uprkos armiji nezaposlenih, činjenici da skoro polovina zaposlenih radi za tek nešto više od 500 KM, 80.000 onih koji neredovno primaju platu i nemaju osiguranje, mnogim izgubljenim radnim mjestima?!

– Sve je to tako, ali je takođe činjenica da imamo priličan broj milionera u državi, da trgovine nikada nisu bile posjećenije, da ljudi cirkulišu gradom s punim kesama stvari, obilaze restorane, putuju, imaju nove automobile, da potrošnja goriva raste. A to ukazuje i na dobar životni standard. Dakle, obje slike su ogledalo ove države. Međutim, nameće se drugo pitanje – kolika je proporcija ili disproprocija između ovih grupacija ljudi?

Zašto se oni koji loše žive uglavnom ne bune protiv tog lošeg života?

– Ako ćemo prema dostupnim podacima, ali i godinama istraživanja koja su iza mene, oni uglavnom navode da nemaju kome da se žale. Ili, ako se i žale, nemaju vjere u ishod koji bio povoljan po njih. Zato oni nastavljaju po starom, čekajući “nešto”.

Uprkos činjenici da je ekonomsko-socijalna situacija iz godine u godinu sve teža, ranije su štrajkovi i protesti, čini se, bili češća pojava?!

– Na ovo pitanje bi vam neki odgovorili da zvanična statistika kaže drugačije! Međutim, sve dok svako ima svoje tumačenje i sve dok se ne usaglasimo i ne prihvatimo jedinstvene informacije koje će za sve biti činjenice, a ne spekulativni materijal ili predizborna/postizborna obećanja, nećemo ozbiljno i strateški napredovati. Dešavaće se da na jednom mjestu napredujemo, a na drugom znatno nazadujemo – u suštini stagniramo. Naime, vizija budućnosti jeste ono što nam nedostaje. Vizija budućnosti nam daje nadu i motivaciju da, iako se nalazimo u teškoj situaciji, postoji bolje sutra.

Koje su, po vama, kategorije stanovništva u današnje vrijeme najugroženije i zašto?

– Ugrožene su grupacije koje su najranjivije – djeca, mladi, stari, zlostavljani, bolesni. Nažalost, nije riječ o malom broju građana. U svom poslu, unazad 15 godina, bavila sam se manje-više svim ranjivim kategorijama, ali i nekim drugim. Za državu i sistem pomaci nabolje možda jesu veliki i značajni, ali su za svaku od ciljnih grupa oni mali.

Šta to konkretno znači?

– Kad zlostavljana žena mora da izađe na ulicu, a zlostavljač ostaje u kući, ona ne vidi napredak. Dijete čiji roditelji nemaju za, na primjer, ekskurziju, to ne može da shvati. Zašto se uslovi liječenja poboljšavaju jedino ako neko napiše otvoreno pismo, a opet imamo informaciju da postoje neki krediti i da se renoviraju neke bolice. Zašto nam djeca sve manje znaju, a školom se bavi sve više stručnjaka? Možda ne izgleda bitno, ali jeste – zašto komšija može da ubije psa komšiji i da ne odgovara za to?

Da li i na koji način građani sami mogu da poprave svoj standard ili su prisiljeni da čekaju neka bolja vremena ili neko čudo?

– Da li mislite da bilo ko od ovih ljudi može pomoći sebi i zar mislite da nisu pokušali?! Zlostavljana žena je pokušala da nađe posao kako bi obezbijedila stan, ali u zavodu za zapošljavanje čeka već pet godina, iako ima fakultet. Kako roditelji da zarade više, kad ionako rade dva posla za pola pristojne plate?! Kako invalid da nađe pare za bolja kolica, kako dijete s posebnim potrebama da sebi obezbijedi ljuljašku u parku sa ostalom djecom?

Kako se ponaša čovjek koji je zbog teških socioekonomskih uslova satjeran u ćošak?

– Ono što me fascinira kod naših ljudi jeste to da, koliko god da im je loše, oni uvijek imaju neku šalu na svoj račun i neki osmijeh za drugoga, čak i neki poklončić u ovo vrijeme praznika. Postali smo majstori improvizacije i snalaženja! To zvuči optimistično, ali to je zamka!

U kojem pogledu?

– Tako improvizujući i snalazeći se zapravo se potrošite mnogo ranije nego kada ne živite u takvim okolnostima. Zato mi imamo četrdesetogodišnjake koji bi trebalo da su u naponu snage i akcije, a oni su potpuno iscrpljeni i bezidejni, spremni za penziju, a da pritom jedva imaju koji mjesec radnog staža. Mislim da ovi ljudi više skoro ne pamte neke druge navike, osim snaći se i improvizovati, živjeti dan za danom, uvijek iščekujući šta će biti sutra.

Da li smo mi radan narod koji je, na nesreću i ne svojom krivicom, već decenijama unazad zaglavljen u jednom socioekonomskom ćorsokaku ili, možda, teža vremena koristimo kao opravdanje za neku svoju inertnost i strah od života?

– Na fokus grupama koje sam radila, negdje u istočnom dijelu RS, jedan stariji gospodin mi je rekao: “Znaš, sine, uvijek mislim da, da nam je bilo bolje, nikad ne bismo imali sve te naučnike, nobelovce, sportiste. Kao da samo iz bola znamo da stvaramo!” Zapravo, nikada prosječan Balkanac nije živio sjajno, nego jedva i pristojno. A to ne treba da bude ni opravdanje ni izgovor – ni ljudima, ni donosiocima odluka.

Nego?

– Uvijek može da postoji tačka preokreta, pojedinac ili grupa koji će svojim sposobnostima, znanjem, kapacitetima, vrednoćom, istrajnošću, presjeći tu našu povezanost s lošim. Mnogo je primjera veoma siromašnih i nazadnih zemalja, koje su u periodu od 10 do 15 godina preokrenule stanje u svojoj zemlji. I to na takav način da to osjeti svaki građanin, u kome se probudilo ono najbitnije, a to su vjera i nada u budućnost. To je ono što je nama neophodno – povratak povjerenja u bolje sutra. A ko ili šta to može da obezbijedi, to mora svako od nas da uoči!

(Press)