Region 25.05.2022.

“SPC NIJE IZDALA SRPSKE INTERESE” Nekoliko činjenica u vezi sa priznanjem autokefalnosti MPC – OA

ČITANJE: 5 minuta

Da li su ovom odlukom prekršeni kanoni crkve?

MPC – OA je dobila autokefalnost nakon što je izrazila svoje pokajanje za raskol kroz prihvatanje ponude Majke–Crkve, Srpske pravoslavne crkve, izražene u odluci Svetog arhijerejskog sabora SPC iz 1959. godine, kojom je dobila status široke autonomije u okviru SPC. Time su se stekli kanonski uslovi za vaspostavljanje kanonskog jedinstva i odlučivanje o eventualnom davanju autokefalnosti, koja je u ovom slučaju dobijena kanonskim putem, a ne samovoljno.

PIŠE: Jovan Čeliković

Da li je autokefalnost trebalo da dodijeli Carigradska patrijaršija?

Prema eklisiologiji koje se pridržavaju pomjesne pravoslavne crkve (izuzev Carigradske patrijaršije koja u posljednje vrijeme iznosi teoriju svog isključivog položaja u odnosu na sve ostale pomesne pravoslavne crkve), autokefalnost dodeljuje majka-Crkva, to jest ona crkva iz koje se izdvaja teritorijalna jedinica koja postaje samostalna. Ovu odluku treba da potvrde ostale pomjesne pravoslavne crkve. Taj izvorni kanonski poredak je u konkretnom slučaju slijedio Sabor SPC.

Da li se SPC ovim aktom odrekla nemanjićkih svetinja na teritoriji Republike Sjeverne Makedonije?

Sve crkve i manastiri na teritoriji današnje Republike Sjeverne Makedonije predati su na upravu autonomnoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi 1959. godine, otkad ona upravlja svim crkvama i manastirima, te u tom pogledu najnoviji saborski akt ne mijenja ništa.

Koji je status crkva na teritoriji današnje Republike Sjeverne Makedonije imala u nemanjićkoj državi?

Nemanjićka uprava ovim prostorima može se računati od samig kraja trinaestog vijeka do Maričke bitke 1371. godine, kada teritorija današnje Republike Sjeverne Makedonije (RSM) postaje vazalna teritorija Osmanskog emirata. Dakle, nemanjićkoj nasleđe u oblasti arhitekture i slikarstva obuhvata period kraći od stotinu godina. Za to vrijeme, na teritoriji današnje RSM, pored eparhija Pećke patrijaršije, postojala je Ohridska arhiepiskopija, koja je obuhvatala veći dio današnje RSM i koja je ukinuta tek 1767. godine, godinu dana nakon Pećke patrijaršije. Ohridska arhiepiskopija je bila priznata kao posebna crkvena jedinica tokom trajanja uprave srpskih vladara na teritoriji današnje RSM. Priznajući MPC kontinuitet sa ovom drevnom crkvom, naša pomjesna pravoslavna crkva joj je priznala i pravo i obavezu da se stara o svetinjama na teritoriji koju je obuhvatala Ohridska arhiepiskopija u RSM. Inače, cijela teritorija RSM je u kanonskom smislu bila u potpunosti u sastavu Srpske pravoslavne crkve na nivou pojedinačnih eparhija od dobijanja Tomosa o autokefalnosti SPC 1920. godine do davanja autonomije MPC 1959. godine.

Da li su ovim aktom izdati srpski nacionalni interesi u RSM?

Srpski nacionalni interesi u RSM su se postepeno gubili na terenu od vremena Drugog svjetskog rata, kroz emancipaciju makedonskog naroda kao posebne nacionalne odrednice, koju je formirsirala Komunistička partija Jugoslavije i koja je raspad SFRJ dočekala sa jasno diferenciranom nacionalnom i jezičkom posebnošću, što se samo produbljivalo od početka devedesetih godina prošlog vijeka do danas, tako da su se prema zvaničnoj statistici RSM na posljednjem popisu stanovništva samo 2,6 procenata stanovništva izjasnili kao Srbi, što je nivo gotovo statističke greške. Takvo stanje, koje je posljedica brojnih faktora (dugotrajne komunističke diktature, nebrige srpske nacionalne elite, kratkotrajne uprave srpske države na prostoru RSM tokom dvadesetog vijeka), govori da SPC nije izdala srpski nacionalni interes u RSM, koji je već odavno rastočen pogubnom politikom prema pripadnicima srpskog naroda u ovim krajevima.

Da li je SPC ovim aktom izdala interese Pravoslavne Ohridske arhiepiskopije?

Pravoslavna Ohridska arhiepiskopija (POA) je stvorena 2002. godine kao autonomna crkva u okviru SPC, što je bila posljedica prihvatanja od strane jednog arhijereja MPC (mitropolita velškog Jovana Vraniškovskog) Niškog sporazuma o vaspostavljanju kanonskog jedinstva sa SPC, koji su ostali arhijereji MPC naknadno odbacili. Oformljena sa očekivanjem da će privući u kanonsko opštenje većinu sveštenstva i naroda u RSM, ova crkvena struktura nije opravdala ono zbog čega je stvorena. Minoran broj sveštenstva i naroda je prešao u POA, koja je ostala ilegalna, katakombna, marginalna organizacija, koju su činili (pored još tri arhijereja) neznatan broj sveštenika, monaha i naroda. Umjesto podrške u narodu, arhiepiskop Jovan je prošao pravu golgotu i izašao iz zatvora sasvim narušenog zdravlja, tako da se sada nalazi u veoma lošem zdravstvenom stanju. U tom smislu, akt Sabora SPC o davanju autokefalnosti MPC – OA omogućava da se arhijereji, sveštenstvo i narod iz POA uključe u MPC – OA i time napokon riješe svoj pravni status i dobiju mogućnost da se nesmetano mole Bogu.

Da li se može davanje autokefalnosti MPC – OA uporediti sa slučajevima raskolnika u Ukrajini, Crnoj Gori i slično?

Makedonska pravoslavna crkva je formirana od do tada kanonskih episkopa i sveštenstva, koji nikada nijesu lišeni sveštenog čina niti pravosnažno osuđeni od strane crkvenog suda. Stoga je prema kanonima za izlazak iz raskola članova ovakve zajednice dovoljno odricanje od raskola i prihvatanje kanonskih odluka crkve, što se u konkretnom slučaju i desilo.

S druge strane, ukrajinski i crnogorski raskolnici ne samo da nisu imali svešteni čin (uglavnom su se samoproglasili na ulici), već su i anatemisani i time izgubili bilo koju vezu sa Crkvom. NJihov povratak iz raskola u Crkvu moguć je jedino u svojstvu laika pojedinaca, jer nikakvog sveštenog čina kanonskim putem nisu ni dobijali, niti je struktura koju su oformili ikada bila Crkva ili njen dio.

Iz navedenog slijedi da se nikakva analogija sa slučajem MPC – OA i navedenim raskolnicima ne može uspostaviti, pa samim tim akt Sabora SPC za te strukture ne može igrati ulogu presedana, niti njihove strukture ikada mogu biti kanonski konvalidirane.