Spiridon Špiro Bocarić: Protjeran zbog prijateljstva sa Petrom Kočićem

Rano prijateljstvo sa mladim intelektualcima, borcima za nacionalnu slobodu, posebno sa Petrom Kočićem (1877-1916), svrstaće i Špiru Bocarića među politički nepodobne.

Godine 1914. protjeran je iz Sarajeva u Banjaluku. Sredina mu nije bila sasvim nepoznata. Kočić mu je često govorio o Krajini i Krajišnicima i Špiro se 1907. godine upućuje u ove krajeve da ”…studira po okolini narodnu nošnju i tipove.” U Banjaluci od kolega zatiče samo Peru Popovića, koji od 1908. godine službuje na Velikoj realci…

Od 1930. godine za Špiru se otvara čitava jedna decenija, ispunjena njegovim plodnim djelovanjem. Odlukom bana Vrbaske banovine Svetislava Tise Milosavljevića (1882-1960), 1930. godine u Banjaluci je otvoren Etnografski muzej i za njegovog prvog direktora izabran je Špiro Bocarić. Po banovini su odmah osnovani ”pomoćni odbori za banovinski muzej” koji sakupljaju predmete.

Prva postavka

A zatim, kada je muzej dobio prostor u novosagrađenom Domu kralja Petra Prvog Oslobodioca 1934. godine, Bocarić je priredio prvu postavku muzeja pod nazivom “Banovinska poljoprivredna izložba”, sa predmetima kućne radinosti. Našle su se tu i slike, figuralne kompozicije i pojedinačni portreti Petra Mrkonjića, zatim vojskovođa, vojvoda, hajduka, srpske dobrotvorke gospođice Adeline Pauline Irbi (1833-1911) i organizatora bosanskohercegovačkog ustanka (1875-1878), koje je Špiro izradio do 1933. godine.

Ovi radovi Špire Bocarića različitog su kvaliteta. Figuralne kompozicije nisu uvijek srećno riješene, dok neke od pojedinačnih studija, prije svih drugih ona Petra Popovića Pecije (1826-1875), predstavljaju mala remek-djela Bocarićevog poentilističkog načina slikanja portreta.

Potreba za živim i trajnim prisustvom jednog lika iz nacionalne galerije likova, okuplja od 1929. do 1933. godine ugledne banjalučke građane u društvo “Zmijanje”, čiji je jedan od zadataka bio i podizanje spomenika (poprsja) Petru Kočiću u Banjaluci. O tome je trebalo da brine tehničko-umjetnička sekcija ovog društva, u kojoj se kao član našao i Špiro Bocarić. Na prijedlog Glavnog odbora Društva u aprilu 1932. raspisan je u svim beogradskim i zagrebačkim novinama ”natječaj” za izradu spomenika.

Rad sa Augustinčićem

Do 1. juna u Banjaluku je stiglo dvanaest prijedloga za izgled spomenika. Tehničko-umjetnička sekcija Društva, preimenovana u Ocjenjivački sud, održala je 10. juna u zgradi Velike realke sastanak ”radi ocjene prispjelih radova” i odlučila da prvu nagradu, s pravom izvođenja, dodijeli radu pod šifrom Tribun, zajedničkom radu vajara Antuna Augustinčića (1900-1978) i Ivana Vanje Radauša (1906-1975). Posle odluke žirija dogovoreno je da se ”izvrše izvjesne korekture spomenika”, a slikar Špiro Bocarić ponudio je da ”…ne kao član Odbora, već kao umjetnik i dobar prijatelj i poštovalac Petra Kočića”, otputuje o svom trošku u Zagreb i da, zajedno sa vajarom Augustinčićem ”…studiraju glavu pokojnog Kočića, da bi izrada potpuno odgovarala velikom pokojniku.” Spomenik je otkriven u gradskom parku 1. novembra 1932. godine.

Slijdilo je i priznanje. Dana 31. decembra 1932. ”ukazom Njegovog veličanstva kralja, Špiro Bocarić, akademski slikar i upravnik Banovinskog muzeja u Banjaluci, odlikovan je ordenom Jugoslovenske krune četvrtog reda”.

(“Slikar Spiridon Špiro Bocarić”, odlomak, autor: Danka Damjanović, “Montenegrina”)

(pressrs.ba)