SPOMENKA STEVANOVIĆ (DEMOS): Žene mijenjaju svijet nabolje

Ona je prva i do sada jedina žena na čelu Kluba poslanika u 30 godina dugoj istoriji Narodne skupštine Republike Srpske. Diplomirana pravnica, zaljubljena u novinarstvo i pisanu riječ od kada zna za sebe.

Strasteni navijač „Arsenala“, vatreni pobornik zaštite životne sredine i svega lijepog, što nam je priroda u svojoj raskoši dala na korišćenje. Uvijek spremna da razgovara, sasluša i bar pokuša da pomogne svima, koji joj je obrate za pomoć. Dama i borac u jednoj osobi. Ona je Spomenka Stevanović, zamjenik predsjednika Demokratskog saveza DEMOS, jedno od najprepoznatljivijih ženskih lica na političkoj sceni Republike Srpske.

Na pitanje kako je to biti žena u politici, ne samo u Srpskoj, već na čitavom Balkanu, Spomenka Stevanović kaže da to nikad nije bilo lako, jer je riječ o prostoru, na kojem i dalje dominira patrijarhalni stav da je politika „muški posao“.

– Uz sve to, politika je, posebno u poslednje vrijeme i to ne samo kod nas, postala baš „prljava“, a bojim se da će biti sve prljavija i teža. Međutim, ohrabruje činjenica da je u politici, iz godine u godinu, sve više žena. Odmah da se razumijemo, ja sam izričito protiv podjela po polnoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, jer oduvijek ljude dijelim samo na dobre i loše. Ipak, veće prisustvo žena u politici je ohrabrujući znak, jer su žene, po samoj svojoj prirodi, više okrenute realnom životu i problemima običnog čovjeka, socijalno su osvještene, manje sklone kriminalu i korupciji. I zato treba ohrabrivati dame da uzmu učešće u politici i da kroz politički rad artikulišu svoje ideje, koje će, sasvim sigurno, biti veliki doprinos poboljšanju uslova za život na ovim našim prostorima – mišljenje je Stevanovićeve.

* Vi ste, možda, ponajbolji primjer ženske snage u „muškom svijetu“. Jedina ste šefica Kluba poslanika u NS RS. Da li je to olakšavajuća ili možda otežavajuća okolnost u Vašem radu?

– Realno, to što sam žena i šef Kluba poslanika, od 2010. godine, ne smatram ni olakšavajućom niti otežavajućom činjenicom, jer me ostale kolege, bilo da su članovi vladajućih ili opozicionih partija, doživljavaju i smatraju potpuno sebi ravnopravnom. Ne štede me u raspravama, ali isto tako, u dosadašnjem radu nisam doživjela nikakvo podcjenjivanje ili mizogino ponašanje od strane muških kolega. Imamo krajnje korektan odnos i na to sam posebno ponosna.

* Da li ste oduvijek znali da ćete se baviti politikom?

– Moram priznati da me politika oduvijek zanimala. Još u studentskim danima, osamdesetih godina u Beogradu, kretala sam se u tim, kako su ih tada nazivali naprednim krugovima, družila se sa ljudima, koji su imali kritički stav i pristup društvenim dešavanjima u tadašnjoj državi. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, dolaskom višestranačja u Srbiju, nadala sam se da će nam demokratski procesi svima donijeti boljitak i napredak. No, svjedoci smo, demokratija nam je stigla potpuno drugačije, krvavim ratom i razaranjem, onako kako se niko nije nadao. U Zvornik sam se vratila 1991. godine i u tim teškim, ratnim godinama, nisam se bavila politikom, sve do osnivanja Srpskog narodnog saveza, predvođenog Biljanom Plavšić. Priključila sam se toj struji, jer sam čvrsto vjerovala da sa tadašnjom Srpskom demokratskom strankom nemamo svjetlu budućnost, jer smo staro, komunističko jednoumlje samo zamijenili novim, takozvanim demokratskim.

*Politika, znači, nije bila Vaš prvi izbor?

– Nije, priznajem. Završila sam pravo, radila sam u privredi, iako sam u početku silno željela da se okušam u pravosuđu, da postanem sudija ili advokat. No, moram priznati da ni pravo nije bila moja prva želja, jer sam u tim godinama sebe vidjela u novinarstvu. Od kada znam za sebe, volim pisanu riječ. Puno pišem, čak i danas vodim dnevnik, čitam isto tako puno i nekako u tim mladalčkim danima, sebe sam vidjela kao novinara, reportera sa raznih ratišta i kriznih mjesta širom svijeta. Međutim, na kraju nisam završila na žurnalistici, već na pravu, koje sam zavoljela i ostala tu gdje jesam.

* Da bi bili uspješni u tome što radite, neophodno je vrijeme, ali i podrška porodice. Kako Vaša porodica gleda na Vaš politički angažman, na neprestan rad na terenu, često odsustvovanje od kuće?

– Imam bezrezervnu podršku porodice. I na tome sam im zahvalna i ponosna na njih. Teško da bih bez toga uspjela. Dakle, porodica mi pruža potpunu i bezrezervnu podršku.

* Ko je Spomenka Stevanović mimo poslaničkih klupa i stranačkih prostorija? Kako izgleda jedan običan dan u Vašem životu?

– Ukratko, Spomenka Stevanović je jedna obična osoba, poput svake druge žene, koja ima svoje rituale i navike, želje i snove. Moj običan dan počinje kafom u kući. Ma koliko negdje žurila, koliko god me obaveza čekalo tog dana, kafu popijem u kući i to je moja pokretačka snaga. Politika me nije nimalo promijenila, uvijek sam ista osoba, kakva sam bila i prije. Imam svoju špeditersku firmu u Zvorniku, u koju odem svakog dana, kada nisam odustna iz grada, provedem vrijeme sa svojim radnicima, zapošljavam njih 15, porazgovaramo, razmijenimo mišljenja. Nakon toga, tri ili četiri sata dnevno provedem u stranci, gdje razgovaram sa građanima. Nastojim da pomognem ljudima, koliko god je to u mojoj moći. Kad nije u mojoj moći, onda im to i kažem, ali sam spremna da saslušam svakog i da bar pokušam pomoći. Ljeti vrijeme uglavnom provodim na vikendici, jer sam veliki zaljubljenik u prirodu. Imam i čamac, tako da se bavim i pecanjem. Moj bratanac je pravi majstor u pripremi riblje čorbe i ribe, uopšte, a ja sam još u ulozi asistenta u tim poslovima.

* Postoji li neko, s kim bi rado popili kafu i popričali o aktuelnim temama?

– Rado bih popila kafu sa Ivankom Popović, bivšim rektorom Univerziteta u Beogradu. Ona je tek druga žena u istoriji Univerziteta u Beogradu, koja je bila rektor te prestižne obrazovne ustanove. Gospođa Popović je veliki intelektualac i profesionalac, strpljivo je gradila i branila autonomiju univerziteta, što je na kraju i koštalo funkcije, ali nijednog trenutka nije odustala od svog stava da je univerzitet iznad bilo kakve politike i političarenja. Pokazala je da se principi, u koje se bezrezervno vjeruje, vrijedniji od bilo koje funkcije. Bila bi mi zaista čast i zadovoljstvo kada bih imala priliku da sjednem s njom i popijem kafu.

* Da li je postojao neko, koga ste silno željeli upoznati, a niste dobili priliku za to?

– Bez sumnje, Zoran Đinđić. Bio je to čovjek vizije, čovjek budućnosti. Mlad, obrazovan, pun energije, spreman da radi za dobrobit svoje zemlje, iako je imao nebrojeno mnogo prilika da ode i napravi karijeru vani, da bude ugledni naučni radnik bilo gdje u svijetu. Ne, on se vratio u svoju zemlju, sa namjerom da je povede u budućnost. Nikada neću prežaliti što nije imao dovoljno vremena da to sprovede u djelo.

* Na kraju, da možete putovati kroz vrijeme, šta biste rekli Spomenki tinejdžerki i srednjoškolki?

– Rekla bih joj da nije pogriješila što je oduvijek bila svoja i što nije bila spremna da mijenja svoje stavove samo da bi se dopala drugima. I, što je najvažnije, rekla bih joj da se nikada ne troši na pogrešne ljude i pogrešne stvari u životu.