Srbija na skeneru: Junačenje bez pokrića

Srbija je u fudbalu završila još jedno veliko takmičenje bez pobjede. Ovaj put sa svega jednim postignutim golom. Navijači su više od rezultata razočarani igrom koju su prikazali izabranici selektora Dragana Stojkovića Piksija.

Piše: Aleksandar Stojanović

Bezidejno, mlako, staromodno. Tako bi se najkraće opisala igra Srbije na EURU 2024. godine. Nije više ni pitanje zalaganja igrača, koliko je fudbal koji je Srbija prikazala naspram drugih ekipa izgledao kao iz prošlog vijeka.

Nije djelovalo tako u prvoj utakmici protiv Engleske, gdje je Srbija odigrala sasvim solidno protiv jakog protivnika. Ipak, pokazalo se kasnije da ni Englezi nisu sjajni koliko imaju fenomenalnih igrača. Sve boljke otkrile su se protiv Slovenije i sinoć protiv Danske.

Protiv Slovenaca stvoreno je nekoliko šansi, postignut je i zaslužen go. Međutim, s Dancima se u punom sjaju prikazalo sve ono što su mnogi ranije primjećivali.

Napadačka taktika, defanzivan fudbal

Izašla je Srbija hrabro, sa (formacijski) šest veznih igrača i jednim napadačem. Kasnije su na terenu bila tri klasična špica, a u veznom redu četiri igrača od kojih su trojica ofanzivni. Ipak, Srbija nije stvorila niti jednu šansu. Zapravo, imala je jedan šut ka golu, i to van okvira.

Koliko je sve bilo loše govori podatak da je, i pored izrazito ofanzivne postavke, u pet igrača sa najviše dodira bilo tri defanzivca i golman! Da, Predrag Rajković bio je peti igrač po redu po broju dodira, čak 56.

Kada je riječ o sredini terena, lopta je pretežno išla unazad ili igraču pored, bez pasova napred. Oni koji su išli ka golu protivnika bile su mahom duge lopte kojima su pokušali pronaći Aleksandra Mitrovića. Bočni igrači (Živković i Mijalilović, kasnije Mladenović) loptu su najčešće primali unazad, ne gledajući napred, tako stalno olakšavajući posao Dancima u postavci. Lukić je bio čvrst na lopti, međutim nije kreirao skoro ništa. Išao je na „siguricu“, dodajući prvom igraču do sebe, a u većini slučajeva imao je dodir viška.

O napadu se ne može ni pričati, jer se skoro nisu ni vidjeli. Kod Mitrovića se primjeti da igra u Saudijskoj Arabiji, a od nekadašnjeg „ubice“ postao je neko ko stalno usporava igru i ne otvara prostor. Očekivati da igrač njegovih fizičkih predispozicija bude neko ko će istrčati sa loptom 40 metara bilo je isuviše naivno. Čak i za optimistu kao što je Piksi. Jedino ko se trudio, vraćao, nudio bio je Jović. Međutim, zanemarivo zbog gorenavedenih problema.

Nešto je trulo u reprezentaciji Srbije

Moglo bi se još naširoko analizirati igra reprezentacije Srbije, svaki igrač pojedinačno. Ali, svi koji su gledali utakmice protiv Slovenije i Danske bilo im je jasno. Čak i onima koji fudbal prate sporadično, prenosi Kompasinfo.

Da nešto ne štima u igri reprezentacije Srbije vidjelo se još u kvalifikacijama, kada se Srbija „provukla“ kroz veoma slabu grupu. Malo šta se promjenilo na Evropskom prvenstvu. Mnogo nadanja navijača, mnogo isprobanih taktičkih rešenja, a rezultat je isti.

Ono što se popravilo u odnosu na Svjetsko prvenstvo u Kataru i evropske kvalifikacije je odbrana. Nisu više „duvali vjetrovi“ kroz odbranu, relativno dobro je to izgledalo. Zapravo, jedino pozitivno. Najbolji igrač bez premca bio je Strahinja Pavlović, a dobro su ga ispratili i Milenković, Veljković i Rajković na golu.

Sve ostalo bilo je veoma loše, bez ikakve kreativnosti. Djelovalo je da reprezentacija Srbije igra fudbal iz ’70-ih godina, pa čak i za te uslove ponekad sporo.

Iako su nas na konferencijama za novinare uvjeravali da je sve sjajno, da će dati sve od sebe, a čak su citirali i vojvodu Živojina Mišića, srpski reprezentativci nisu pokazali ništa. Taj utisak ne može promjeniti niko. Može se govoriti na konferencijama šta žele, ali nadjačali su ih zvižduci s tribina. I možda ne bi ostao tako gora ukus da nije bilo tolikog junačenja bez ikakvog pokrića.

Najviše brine činjenica da selektor Stojković, i neki igrači, kao da ne vide da postoji problem i samo učešće smatraju velikim uspjehom. Ali, da se sve ne bi pretvorilo u tekst protiv selektora, iako za to ima razloga, nećemo ulaziti dublje u tu temu… Činjenica je da u kompletnom srpskom fudbalu nešto ne štima, da je trulo i da će se stvari morati mijenjati iz korena. Da, ovo je priča koja se priča posle svakog neuspjeha, a bilo ih je, ali ljudi iz fudbala ne smiju više šminkati probleme i maskirati ih.

Reprezentativnom fudbalu potrebna je ozbiljna, sistemska promjena. A to je moguće samo sa promjenom čelnih ljudi. Dolaskom ljudi iz fudbala. Isključivo fudbala. Onih koji će to raditi, jer vole, a ne zato što imaju od toga interes.

Do idućih kvalifikacija, i novih nadanja.