Srbosjekom su, izgleda, najmanje ubijani Srbi

U danima kada se obilježava 79. godišnjica proboja ustaškog logora Jasenovac, javnost država bivše Jugoslavije okupirana je pričom o rezoluciji o Srebrenici, kojom bi 11. jul bio proglašen međunarodnim danom genocida.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

U toj borbi da se političkom rezolucijom, pritiscima i nelegalnim radnjama (što govori dovoljno o samom poimanju dešavanja u Srebrenici) uokviri određeni narativ kao jedno od oružja manipulativnose koristi i Jasenovac.

Tako nas ovih dana Memorijalni centar Srebrenica, hrvatski i bošnjački političari, razni ambasadori podsjećaju na strašna stradanja u Jasenovcu, perfidno nam podvaljujući da oni priznaju užase Jasenovca pa mi zato moramo priznati Srebrenicu kao genocid.

U cijeloj toj priči licemjerno je, a pomalo i izopačeno, nekoliko stvari.

Kao prvo, Srbi nikada nisu nikoga tjerali da Jasenovac prepozna kao ovakav ili onakav, da ga definiše bilo kako. Jer vrlo dobro znamo šta se desilo u Jasenovcu i ne treba nam ničija presuda da bismo to mjesto doživljavali kao mjesto genocida nad Srbima.

A simptomatično je to da je malo ko od gore pobrojanih iskoristio termin “genocid”. Umjesto toga, čujemo “strašan zločin”, “stratište” i slično, a najperfidnije od svega je što se često govori da su zločinci “fašisti”, a žrtve “antifašisti”. Ako će se spomenuti narodi, onda se nikada ne naglasi da su 80 i više odsto ubijenih činili Srbi.

Tako državni vrh Hrvatske, bošnjački političari, ambasador Marfi, kojekakvi novinari, odajući počast stradalima (na tome im hvala iskreno) obavezno nabrajaju da su u logoru ubijani Srbi, Jevreji, Romi, Bošnjaci i antifašisti Hrvati.

A tu leži suština relativizacije i onoga što oni nazivaju negiranja genocida. Tačno je da je u Jasenovcu bilo i Hrvata i Bošnjaka, ali na nivou statističke greške, i njihovim pominjanjem se želi reći da Jasenovac nije bio mjesto klanja Srba, te u velikoj mjeri Jevreja i Roma, nego da su tu ubijani svi. A logor Jasenovac nije uspostavljen kao dio sistema za progon neistomišljenika, nego kao sistem za istrebljenje Srba i, zbog savezništva NDH sa Nijemcima, Jevreja i Roma.

Oni Hrvati i Bošnjaci koji su završili u logoru bili su izuzetak u svojim narodima, a ne pravilo. Jer, kakva je logika da ustaška država koja se bori za čistu hrvatsku državu, a Bošnjake smatra “hrvatskim cvijećem”, uspostavlja sistem za ubijanje Hrvata i Bošnjaka? Takva logika moguća je samo u glavama onih gdje je isto stotine hiljada i 8.000* ubijenih, onih kojima je isto četiri godine i jedan dan, onima kojima je isto čitava teritorija i jedna lokalna zajednica.

Srpski narod nikada nije želio da sve Hrvate proglasi genocidnim zbog onoga što se desilo od 1941. do 1945. godine, pa nam nisu trebale ni kojekakve fingirane presude i rezolucije da nam definišu Jasenovac.

Prosto, Jasenovac se desio. On je istorijska činjenica pa nije bilo potrebno da se političkim pritiscima i čudnovatim sudskim procesima dokazuje nešto što se nije desilo. Oko njega nema dvojbe, oko njega su svi saglasni – bio je to jedan od najužasnijih logora zabilježenih u ljudskoj istoriji.

Fokus Jasenovca nije na brojkama. Jer Srbi su sve stradale u Jasenovcu proglasili svetiteljima. Jasenovac nije mjesto osvete, niti mjesto sa kojeg će se u nekoga upirati prstom. To je mjesto vaskrsenja, mjesto pobjede, mjesto slave. Svetilište. Nije groblje, nego nebo na zemlji.

Brojke nisu ni bitne. Jer na tom mjestu je prvi put stvorena sprava za ubijanje koja nosi ime po jednom narodu. Srbosjek. Ne antifašistosjek ili bošnjosjek. Srbosjek. Tu se pomračilo sve ljudsko, sam đavo je vladao. I ne treba nam rezolucija da ustanovi prisustvo đavola. Mi smo ga doživjeli. I pobijedili.

U najmanju ruku je bezobrazno da nas o našoj žrtvi sada uče neki drugi, oni od kojih nismo tražili ništa. A naročito je drsko da našu žrtvu koriste da bi saprali svoju prošlost.

Niko normalan neće negirati bilo čiju žrtvu. Niko normalan neće podržati zločine. Jer, kako je rekao srpski patrijarh Porfirije, zločinci nemaju vjeru i naciju, ispisali su se iz čovječanstva.

Ali, nema većeg poniženja za žrtve, većeg nepoštovanja prema njima i njihovim porodicama, nego kada ih pretvorimo u brojke za trgovinu i obračune. I to one najgore – (dnevno)političke.

Nemojte one koji su stradali od metka da pretapate u nove metke i pretvarate ih u oružje za osvetu. Najviše ćemo za njihov spokoj učiniti ako im ne diramo grobove i prestanemo da ih stavljamo u razne okvire i definicije.

Za poštovanje žrtava i pomirenje s prošlosti najviše ćemo učiniti ako pravne termine prestanemo politizovati i obesmišljavati. Jer, čini se da se i najpriznatijim svjetskim stručnjacima za pitanja genocida počelo gaditi šta se radi od tog termina i što bi političari da nas uče pravu.