Srebreničani: Problemi nam dolaze sa strane, ovdje nemamo bukvalno ništa
Srebrenica, bol, suze i bijeli nišani, ali i pored toga nada ljudi u bolje sutra, u suživot i povratak mladih, stav je mnogih Srebreničana sa kojima su razgovarali novinari UNA TV razgovarali ovog 11. jula.
Mirsad Sinanović, danas u Potočarima ukopava oca, a ranije je na istom mjestu ukopao dva brata. Jedan je imao samo 19 godina kada je u julu 1995. godine ubijen negdje u šumi oko Srebrenice, drugi 34, a otac je imao 57 godina. Mirsad je imao sreću da preživi.
Za UNU kaže da nakon svega – ne mrzi. Živi u selu Ursići, udaljenom 30-tak kilometara od Srebrenice, vratio se, kaže, 1. marta 2002. godine.
“U Sarajevu i Tuzli sjete nas se samo 11. jula, ostale dane niko nas se ne sjeća, niti nas obilazi. Dođu u julu i porodice koje su davno otišle, rasute po svijetu i oni dođu da obiđu mezarove, neki dođu da se posljednji put oproste od svojih najmilijih. Svi ostali dani ubistvo su za nas Srebreničane koji smo ostali tu, i ne samo Bošnjake, nema posla ni za koga”, kaže Mirsad za UNU.
ZA VIŠE VIJESTI ZAPRATITE NAS NA TELEGRAM NALOGU!
Priča nam da se on bavi stočarstvom, ima ovce i krave, ali da im je putna komunikacija veoma loša. Djeca na putu do škole sretnu i medvjeda i vuka
“Niko nam ne popravlja puteve evo već 12 godina, ništa. Niko ne dolazi, ne obilazi sela oko Srebrenice, jako je teško”, ističe Mirsad, koji u selu kod Srebrenice živi sa ženom, četvoro djece i majkom.
Kaže da mu je majka izgubila dva sina, muža i dva brata, te da ih nikada niko nije obišao od vlasti ni iz Srebrenice, ni iz Tuzle, ni iz Sarajeva.
“Dođe narod iz radoznalosti da vide gdje živimo. To je sve šuma, putevi su zarasli. Djeca putuju 14 kilometara do škole, sretnu se i s medvjedima, i sa vukovima, šakalima, ali mora da ide”, priča Mirsad.
Na pitanje šta najviše nedostaje njima i djeci, Mirsad objašnjava da Srebrenici nedostaje više pogona, i putna infrastruktura.
“U srpska sela oko Srebrenice došao je asfalt, a mi još uvijek živimo na makadamu, zimi neočišćeno bude, led, šlepamo se traktorima izvlačimo auta iz kanala, a najbliža škola je 14 kilometara udaljena”, priča Mirsad Sinanović.
Kaže i da je prije 12 godina u Srebrenici bilo bolje, da je bilo više omladine koja je živjela tu, da su putevi bili bolje održavani, a sada je većina fabrika zatvorena.
S komšijama Srbima žive dobro i tu nemaju problema. Svi problemi, priča Mirsad, dođu sa strane.
“Komšije nama dođu, obilaze nas, neki se i stide toga što se desilo. Svi čestitaju Bajram”, kaže sagovornik UNE.
Mirsad se konstantno vraća na stvarne životne probleme. Kaže da je zdravstveni sistem loš, ali da Bošnjaci imaju mogućnost da idu u Tuzlu ili Sarajevo ljekaru.
“Dobijemo neku saglasnost od bošnjačkih odbornika u Srebrenici i onda idemo u Sarajevo i Tuzlu. Ženama je posebno teško, jer nemaju mnogo toga za kupit. Ovdje rijetko koja radi, a u Srebrenici imamo samo jednog frizera”, zaključuje razgovor sa UNU ovaj Srebreničanin.
Samo jedna prodavnica – cvjećara
U Potočarima preko cijele godine radi samo jedna cvjećara koju drži Fazila Efendić, koja je sada predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.
Fazila živi u Srebrenici, a kažu da je u Memorijalnom centru u Srebrenici ukopala ukupno 22 člana porodice.
