Statusom ću te, milijardama ću te

Nakon niza šupljih priča, nesprovedenih ili polusprovedenih mjera, država u kojoj je stanje isto ili gore već više od dvije decenije juče je dobila kandidatski status za pristup Evropskoj uniji. I dok evropski zvaničnici ushićeno čestitaju u nastojanju da nas ubijede kako ćemo doživjeti preporod, narod je svjestan da je ovo samo još jedna šarena laža kojom Evropa amnestira sve političare u BiH za sve njihove nesposobnosti.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Ako nekome do sada nije bilo jasno, bar sad je vidljivo kao dan da najveću odgovornost za ovakvo stanje u državi snose baš ti međunarodni partneri. Uplitali su se u ustavno uređenje, gledali su da svakoj čorbi budu mirođija, sastavljali su vlade, gurali svoje kadrove. Na katastrofalan položaj stanovništva su ćutali. A što bi i pričali, kad su sebi uzeli najbolje, dok su nama ostavili najgore. I to su ih gurnuli u politiku.

Međutim, ne treba trošiti riječi na to šta taj status znači, jer svima je jasno – ne znači ništa. I dalje ćemo biti kanalizacioni otvor Evrope, ambasadori EU zemalja će samo još više da se umisle i počeće agresivnije da uzimaju učešće u političkom životu. Ali, hajde da vidimo kako se taj kandidatski status reflektuje na unutarpolitička pitanja.

Floskule

Najdugovječniji kandidat za prijem u EU je Turska. Kandidatski status ova država je dobila 1999. godine, a do danas nije bilo značajnijih pomaka. Iako je Turska doživjela ekonomski i svaki drugi preporod, postala jača od većine zemalja članica EU, Brisel u više navrata nije krio da ih ne želi u svom savezu.

S druge strane, za BiH i zapadni Balkan uvijek je postojao taj deklarativni stav da “EU nije potpuna bez nas” (moš mislit’), ali suštinski je sve bilo isto kao u slučaju s Turskom. Stalno su se pojavljivali novi zahtjevi, stalno je trebalo još samo to malo, a nagrade nije bilo. Tako je EU sve pozitivne vrijednost, demokratiju i bolji standard svela na nivo floskule koja se počela gaditi i najneobrazovanijim članovima društva.

Ipak, uloga zapadnih zemalja bila je toliko velika u svakodnevici BiH, pa evropski put nikada nije ni imao alternativu. Tako se svaki političar, svaka stranka deklarativno u svojim programima zalagala za članstvo u EU (oni koji nisu, nisu ni bili relevantan politički faktor). A tu dolazimo do toga, kako je koji političar prepoznao taj evropski put i koliko ga je ugradio u svoj politički program.

Recept za pobjedu

Odmah po dobijanju kandidatskog statusa oglasili su se svi političari u Republici Srpskoj i BiH saopštenjima, tvitovima, fejsbuk statusima… Predstavnici opozicije su hvalili Evropu, ali su oštro zaključili da to nije zasluga prethodne vlasti, te su još jednom ukazali na “uređenost” EU i nesređeno stanje u BiH.

Tako je predsjednik PDP-a Branislav Borenović istakao da “EU očekuje jaču borbu protiv korupcije”, dok je vršilac dužnosti predsjednika SDS-a Milan Miličević kazao da “kandidatski status podrazumijeva odgovornost u sprovođenju ekonomskih, socijalnih i raznih drugih mjera”. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pozdravio je potez evropskih zvaničnika i odmah najavio da će tražiti 20 milijardi evra od Evropske unije.

To je, između ostalog, jedan od razloga što pobjeđuje već 20 godina, a što ovi drugi ne mogu da ga skinu sa vlasti. Nije Dodik evroskeptik, niti je gori saradnik Evropi od ovih. Naprotiv. Ali Dodik je, za razliku od njih, operisan od zabluda i mnogo je pragmatičniji. Prepoznao je raspoloženje naroda i javno se prema EU postavio baš onako kako se ona godinama postavlja prema BiH. I onako kako to kod naroda prolazi.

Ono što opoziciju izjeda je taj servilni karakter koji otvoreno pokazuju i lakovjernost, ubijeđenost da oni koji tolerišu iste ljude u političkom životu 20 godina, sada naprasno žele da vide neka nova lica. I da su ta nova lica baš oni.

Dok opozicija misli da će ovaj kandidatski status nešto promijeniti u odnosu EU prema BiH, odnosno vlastima u njoj, Dodik je prepoznao da će sve ostati isto, pa je u tome vidio priliku da od Brisela uzmemo više milijardi. I takav zahtjev Dodika nije neopravdan – ako EU želi da joj BiH bude geopolitičko stratište, za to postoji cijena. Sastanak s Putinom, ispostaviće se, ionako je bio preskup.