Sukob započet prije 10 godina završio je najvećim ratom u Evropi od Drugog svjetskog

Prošli tjedan je obilježena deseta godišnjica početka sukoba u Donbasu. Rat u Donbasu je zapravo počeo 12. travnja 2014. godine, no tada je odgođen potpisivanjem čak dva Minska sporazuma koja su, pokazat će se naknadno, služila objema stranama da se pripreme na novu bitku.

Iako ratna zbivanja nikad u posljednjih deset godina nisu u potpunosti prekinuta, rat je u punom obujmu nastavljen 24.2.2022. godine, kada je Ruska Federacija odlučila pokrenuti “specijalnu vojnu operaciju”, odnosno kada je krenula u invaziju na Ukrajinu.

Kako je došlo do toga da narodi koji su se smatrali bratskim, koji su živjeli skupa i koji dijele korijene završe u krvavom sukobu, pitanje je koje će se proučavati i na koje će se odgovarati godinama. Činjenica je da su i Moskva i Kijev u trenucima odlučivanja jako pazili na to da svojim potezima ne uzbude i ne izazovu drugu stranu, da su se javljali trenuci pokvarenog telefona i da su, kako je sukob rastao, kočnice popuštale.

Ni Kijev ni Moskva nisu mogli zamisliti razmjere onoga što se dogodilo godinu ranije na glavnom kijevskom trgu Majdanu, kao ni da će lokalni sukobi na istoku Ukrajine završiti najvećim ratom na tlu Europe od Drugog svjetskog rata.

Početak sukoba

Borbe u istočnoj Ukrajini počele su sredinom travnja 2014. godine, kada je odred pod vodstvom notornog Igora Girkina-Strelkova zauzeo Slavjansk. Tadašnji v.d. predsjednika Aleksandar Turčinov je 7. travnja pokrenuo “antiterorističku operaciju” (ATO) s ciljem uspostave “ustavnog poretka” na istoku zemlje. U tom trenutku Rusija je već anektirala Krim i ukrajinski vrh nije razmišljao o njegovu zauzimanju.

Taj akt tadašnjeg v.d. predsjednika bio je povod proruskim jedinicama da krenu u zauzimanje gradskih i mjesnih administrativnih objekata diljem gradova u Donbasu – prvi je već spomenuti Girkin i zauzimanje Slavjanska.

Nakon prve faze sukoba potpisan je Minski sporazum I, koji je nakratko zaustavio sukobe. To nije dugo trajalo, a sukob je ušao u svoju najžešću fazu 1. srpnja, kada je novoizabrani predsjednik Porošenko donio povijesnu odluku o prekidu primirja i najavio opsežnu ofenzivu.

Atmosfera uoči rata u Donbasu

Dio teritorija Donjecke i Luhanske oblasti bio je pod kontrolom separatista koji su to područje prozvali Donjecka, odnosno Luhanska Narodna Republika (DNR i LNR). U to je vrijeme njihova moć bila prilično mala, a “republike” nisu imale državni aparat koji bi upravljao teritorijima pod kontrolom separatista.

Stoga je situacija bila prilično kaotična i konfuzna. S jedne strane su naoružani separatistički odredi. S druge strane, de facto i de iure, lokalne vlasti i policija bili su podređeni Ukrajini. U samom Donjecku su, primjerice, čak i jedinice nacionalne garde nastavile biti raspoređene – nitko ih nije dirao, a ni one nikoga.

Do lipnja 2014. godine svi su savršeno razumjeli da separatisti neće ići u ofenzivu dalje od položaja koje su već zauzeli – velike snage ukrajinske regularne vojske pozicionirane su u zonu ATO-a, čija je obrana očito bila znatno veća od raznorodnih jedinica DNR-a/LNR-a.

Intenzivna komunikacija

Ubrzo nakon inauguracije Porošenko je proglasio primirje (Minski sporazum I). Počela je dosta intenzivna komunikacija u formatu koji je kasnije nazvan normandijska četvorka: Ukrajina, Rusija, Francuska i Njemačka. Ruski veleposlanik Mihail Zurabov (inače Porošenkov prijatelj) vratio se u Kijev. Da, Rusija je imala veleposlanstvo u Kijevu u to vrijeme (!).

Predsjednik je imenovao Leonida Kučmu (bivšeg predsjednika Ukrajine) svojim posebnim predstavnikom za mirovno rješenje, a ovaj je odletio u Donjeck, gdje je sjedio za istim stolom s Medvedčukom (kumom predsjednika Vladimira Putina, uhićenim i isporučenim Rusiji prošle godine), spomenutim ruskim ambasadorom Zurabovim i Aleksandrom Borodajem, tadašnjim premijerom DNR-a.

Kontekst pregovora

Prema informacijama koje su stizale iz pregovaračkih skupina, dalo se zaključiti da je riječ o pripremi nekakvog sporazuma koji otprilike podsjeća na sporazume iz Minska sklopljene nekoliko mjeseci kasnije: poseban status Donbasa, amnestija, prekid vatre.

No, paralelno s ovim pregovorima odvijala se još jedna priča. U Kijevu je žamor “domoljubne javnosti” koja je tražila vojnu akciju postajao sve glasniji. Već tada je bilo optužbi protiv Porošenka za izdaju. Održani su skupovi koji su zahtijevali prekid primirja i uvođenje izvanrednog stanja.

Predsjednik Porošenko je neko vrijeme oklijevao, što se može suditi po izjavama zapadnih diplomata koji su s njim razgovarali krajem lipnja. Izrazili su opreznu uvjerenost da će primirje biti produženo.

I do same objave Porošenka 1. srpnja zemlja je bila u neizvjesnosti o tome kakvu će odluku donijeti predsjednik. Odluka je objavljena kasno navečer. Primirje završava, ukrajinske trupe dobivaju naredbu da oslobode teritorije koje su zauzeli separatisti.

Odluka o prekidu primirja

Zbog čega je Porošenko donio takvu odluku? Prema onome što se da iščitati iz ukrajinskih medija, bilo je nekoliko ključnih razloga. Oružane snage separatista su bile loše organizirane, malobrojne i nisu imale šanse u otvorenom sukobu s regularnom ukrajinskom vojskom. Slavjanska grupa Igora Girkina smatrana je iznimkom, a bila je zapravo okružena od početka lipnja.

Dalje, za brzi poraz neprijatelja ključna je bila kontrola rusko-ukrajinske granice, vjerovalo se da se to može brzo osigurati. I najbitnije, Rusija se neće usuditi ući u rat slanjem svojih regularnih trupa u Donbas.

Posljednje je bilo ključno. Da vlasti u Kijevu nisu bile toliko sigurne da Rusija neće ući u sukob, vrlo vjerojatno bi oklijevale s ovom akcijom. Zašto je Kijev bio tako siguran u to, nitko do danas to ne zna.

Obavještajne službe su, naprotiv, govorile o koncentraciji ruskih trupa na granicama. Prema svim dostupnim podacima, pripremale su se velike operacije u regiji Donjecka sa sudjelovanjem jedinica ruske vojske.

Signali iz Moskve

Ipak, postojala je mogućnost da Kijev ima neke druge podatke. Prema pisanjima neimenovanih ukrajinskih dužnosnika iz tog vremena, navodno su dolazili signali iz Moskve kako Rusija ne želi daljnje pogoršavanje odnosa sa Zapadom te se neće usuditi ući u rat na istoku Ukrajine (o tome nešto kasnije u tekstu).

Valja se prisjetiti da je Rusija tada već bila na udaru sankcija zbog aneksije Krima. Iz toga je proizašlo i uvjerenje da, čak i ako Moskva intervenira, Zapad neće napustiti Ukrajinu i pomoći će joj da preživi. S druge strane, postojala je jaka teorija ruskog novinara Olega Kašina, koji je tvrdio (a za to je imao jake argumente) da su za situaciju u Donbasu krivi Igor Girkin i Aleksandar Borodaj.

Tvrdio je da događaje u Donbasu nije pokrenuo Kremlj, već ruski nacionalisti. Kao glava te grupe spominjao se pravoslavni oligarh Konstantin Malofejev. Između redaka u njegovim se člancima i objavama moglo vidjeti da Rusija, odnosno Kremlj vjerojatno neće stati u zaštitu te grupe ako stvari krenu naopako.

Kako god bilo, ukrajinski predsjednik je pokrenuo vojnu akciju, a strateški plan se temeljio na pretpostavci da će biti završena za najviše dva mjeseca.

Atmosfera među proruskim snagama

Paralelno s aneksijom Krima na jugoistoku Ukrajine je započelo “rusko proljeće” – akcije proruskih snaga s ciljem zauzimanja administrativnih središta po gradovima. Međutim, do kraja ožujka 2014. godine postupno su nestali.

U političkim krugovima postala je raširena verzija da je Rusija stopirala daljnje akcije unutar Ukrajine i odlučila se ograničiti na Krim, od kojeg će napraviti “izlog ruskog svijeta”. Odnosno, Krim je trebao poslužiti kao mamac za onaj dio stanovništva Ukrajine koji je gajio nekakav sentiment ili sklonost približavanja Rusiji.

Međutim, već početkom travnja počela se situacija zaoštravati. U Donjecku i Harkivu proglašene su “narodne republike”, a u Luhansku su naoružani separatisti zauzeli glavnu zgradu SBU-a s velikim arsenalom oružja. U Harkivu su prosvjede brzo ugušile specijalne snage, ali u Donjecku i Luhansku ukrajinske vlasti nisu uspjele brzo stabilizirati situaciju.

Nije sve teklo glatko na Krimu

Akcije proruskih separatista nisu tekle jednostavno i glatko kao na Krimu. Kada je Kijev pokrenuo ATO, raspoloženje među lokalnim stanovništvom i elitama bilo je vrlo izmiješano. A iz Rusije nije bilo jasnog signala da je Moskva spremna poslati svoju regularnu vojsku u Donbas.

Kako su se kasnije prisjetili sudionici događaja, s jedne strane, snage sigurnosti bile su protiv toga, izjavljujući da Ruska Federacija nije vojno spremna za invaziju velikih razmjera.  S druge strane, vlada se bojala oštrih sankcija, poput isključivanja Rusije iz SWIFT-a ili uvođenja embarga na uvoz ruske nafte i naftnih derivata, što bi moglo uništiti rusko gospodarstvo.

Ništa bi bilo moguće bez zelenog svjetla iz Kremlja

Prema dostupnim analizama, smatra se da, iako separatističke akcije u Donbasu jesu bile inicijativa Malofejeva i Girkina, koji su u jeku aneksije Krima odlučili stvoriti pobunu u Donbasu, to sve ne bi bilo moguće da netko iz Kremlja nije dao zeleno svjetlo.

Morala je postojati pretpostavka da će se ulaskom Girkina u Donbas situacija na istoku Ukrajine zaoštriti. Isto tako, vjerojatno se to dozvolilo zbog pretpostavke da će Kijev iz straha pristati na neku vrstu federalizacije Ukrajine ili da će dati određenim regijama nekakav autonoman status.

Politika Kremlja

Međutim, kao što je Kijev krivo pretpostavio o spremnosti Rusije da podrži separatiste, tako je i Moskva vjerojatno pogriješila u procjeni da će Kijev povući ručnu i ponuditi ustupke. Kijev je odlučio započeti borbu, očistio je prvo Harkiv i Odesu i pripremio se za vojnu akciju u Donbasu. Situacija u Donbasu je bila takva da su stalno dolazile informacije da su pobunjenički odredi bande razbojnika.

Isto tako, cijela situacija je dovedena u farsu kada je Aleksandar Borodaj proglašen premijerom DNR-a. Ruski državljanin je postao službeni čelnik pobunjeničke “republike” dok je Rusija tvrdila da nema veze s pobunama na istoku Ukrajine.

Katastrofalna pgreška Kijeva

U tome svemu se dogodio možda i ključan događaj, što je Kijev katastrofalno procijenio. Naime, Kremlj je, nezadovoljan spomenutim akterima Malofejevim i Borodajem, krenuo u čišćenje tog kadra i postavljanje “svojih” ljudi. Kijev je taj period protumačio kao povlačenje Rusije iz Donbasa i odricanje od ljudi koji su pokrenuli pobunu.

Dogodila se promjena sustava u tom dijelu i izmjena prvotnog koncepta Novorosija.

Počelo se pregovarati o reintegraciji Donbasa, o posebnom statusu u Ukrajini itd. Ova je ideja rođena krajem svibnja 2014. godine, nakon prvog ATO-a i nakon Minskog sporazuma I. Kijev je to tumačio kao elegantno povlačenje Rusije iz Donbasa. S druge strane, to je bio pokušaj kreiranja nekakvog oblika utjecaja na cijelu Ukrajinu preko Donbasa.

Kao što je vidljivo, stvar je tumačenja. Ruska strana bez potpunog povjerenja u Kijev krenula je u vojno ojačavanje LNR-a i DNR-a. Tada dolazi do zaokreta i to postaje nadležnost MO-a Ruske Federacije.

Početkom lipnja počele su se pojavljivati prve ruske dobrovoljačke jedinice u Donbasu, kao i neke kavkaske jedinice, uglavnom Čečeni i Oseti. MO je počeo stavljati lokalne jedinice pod svoju kontrolu, a dolazili su i instruktori iz redovne vojske Ruske Federacije.

Kaotičan proces

Iako zvuči jednostavno, to je bio prilično složen i kaotičan proces. U tom periodu predsjednik Porošenko je pokrenuo drugu akciju, što znači da su se te separatističke jedinice preslagivale i formirale tijekom nje. Najveći problem za MO Rusije je bio razbiti zapovjedništva tih separatističkih jedinica, koje su češće nalikovale na bande razbojnika nego na ozbiljne vojne formacije.

Ukrajinska vojska je u tim previranjima zauzela kontrolu i nad Slavjanskom, Kramatorskom, Sjeverodonjeckom itd. U nekim trenucima je izgledalo kao da će Ukrajina veoma jednostavno uspostaviti kontrolu na cijelom području Donbasa upravo zbog tog rasula.

Međutim, aparat MO-a je radio sporo, ali je na kraju uspostavljen sustav kojim su poražene ukrajinske jedinice, uspostavljena je kontrola na granici i Kijev je natjeran na novi sporazum.

Piše: Ivan Čović/Index.hr