Sutra je Sveti Sava: Taj dan se jedu pereci!

Na Savindan većina vjerujućih domaćica u našoj zemlji mijesi perece. Ako niste znali, one to rade iz zahvalnosti prema najvećem svetitelju koji nam je omogućio da uopšte imamo hljeba na stolu. Saznajte kako je, prema legendi, Sveti Sava zaslužan za to.

Prvi srpski svetitelj, Sveti Sava, svojim djelima mnogo je učinio za naš narod. Ipak, iako je uradio mnogo toga na prosvećivanju i liječenju stanovništva, ovaj svetitelj zadužio je Srbe na još mnogo načina, a neke od priča o njegovom životu, prerasle su u pravu legendu.

Tako postoji jedna anegdota iz njegovog života, na osnovu koje je nastao i običaj da za ovog sveca jedemo perece. Vjerovali ili ne, u jednom trenutku Sveti Sava je bio spreman da se uortači sa samim đavolom, samo da bismo mi danas svakog dana na stolu imali svjež hljeb.

Sveti Sava je za narod bio božanstvo koje putuje po srpskim zemljama, donosi red i blagostanje, uči narod kako se kopa, ore, kako se kresanjem dobija vatra, uči žene kako se kuva, mijesi, tka, plete, pravi sir, uči kovače kovanju gvožđa, seljake gajenju loze i pravljenju vina… Ono na čemu posebno moramo da mu budemo zahvalni jeste to što nam je omogućio da što lakše meljemo žito.

Jedna od narodnih legendi kaže da su se nekada ljudi, da bi dobili brašno od žita, jako mučili. Tucali su žito u stupi ili ga mljeli u žrvnju. Gledao to Sveti Sava pa se sažalio. Odlučio je da smisli neku bolju i lakšu spravu.

Poslije dugog razmišljanja smislio je kako da napravi vodenicu. Načinio je i postavio na rijeci, da melje. Ali, nikako nije mogao da izmisli čeketalo i koš, već su ljudi morali rukama da sipaju žito iz vreća u rupu vodeničnog kamena. A to je bilo ne samo dangubno nego i opasno jer se dešavalo da pri obrtanju kamen dohvati pomeljare za ruke, pa ih izranjavi.

Jednog dana došao đavo Svetom Savi u vodenicu da vidi šta je napravio. Vidjevši kako je nezgodno što se žito iz vreća sipa rukama u rupu od kamena, pokazao je Svetom Savi kako će napraviti koš i čeketalo, pod pogodbom da mu se za to ustupi jedan dan u godini da bude njegov u vodenici. Htio je da bude i on ortak.

Sveti Sava je pristao i odredio da Badnji dan pripadne đavolu. Zbog toga se đavoli često nalaze oko vodenice, smatraju da je to njihovo.

Na Badnji dan, pošto pripada đavolu, rijetko koji vodeničar čuva vodenicu. Štaviše, tog dana niko neće ni da melje žito. Vjeruje se da bi se vodeničarima i pomeljarima tada desilo neko zlo.

A Sveti Sava je znao zašto je đavolu odredio baš taj dan. O Božiću se smrznu rijeke, pa se ne može ni mljeti, pa tako đavo nikad ne može uzeti ujam.

U znak zahvalnosti, što im je olakšao mljevenje žita, u narodu je ponikao običaj da se na Savin dan mijesi pecivo od bijelog pšeničnog brašna koje se nosi u crkvu i tamo dijeli djeci.

U Vojvodini, ali i drugim dijelovima Srbije se od peciva najčešće prave perece, posne, ako Savin dan pada u srijedu ili petak, a mrsne ako pada nekim drugim danom.

Ovaj običaj nije vezan za crkvene kanone, nastao je davno, ali u nekim dijelovima Srbije zadržao se i do dana današnjeg.

(Atv)