Magazin 05.05.2016.

Svaka Jadrankina nota zamijeniće tugu za njom

ČITANJE: 6 minuta
jadranka stojakovic
Bilo je nešto čeznutljivo u svemu što je pjevala. Na kraju, sve su čežnje – čežnja za vječnošću. Ovako se na vijest o smrti Jadranke Stojaković oglasio otac Darko Ristov Đogo, a oglašavanja je bilo napretek.

Što se tiče vremena, karijera Jadranke Stojaković trajala je gotovo pola vijeka, počevši od sedamdesetih godina prošlog vijeka kada se pojavila kao autor i izvođač pjesama Alekse Šantića, Desanke Maksimović i drugih, dok se prostor protezao od rodnog Sarajeva, preko dalekog Japana do Banjaluke. A njene zdravstvene poteškoće počele su još nakon pada na bini u dalekom Japanu 2009. godine, gdje je do tada provela 23 godine.

Jedan od onih koji istinski osjeća muziku i pripadanje Jadranki Stojaković jeste i Muris Varajić, po mnogima najbolji gitarista u BiH danas.

-Gubitak je ogroman, ja nisam siguran hoće li se ikad iko opet, na lokalitetima ovim našim balkanskim, pojaviti onako emotivan i iskren, i kompozitorski i autorski- rekao nam je Varajić, istakavši da su ostale neki voljeli, a neki ne i da je to bila stvar ukusa, ali je u slučaju Jadranke Stojaković bilo drugačije.

Koliko ja znam i koliko sam diskutovao sa ljudima, dodao je, niko nikad nije rekao ne samo negativno, nego bukvalno da mu se ne dopada lik i djelo Jadranke Stojaković. Pjevač Boris Režak Jadranku je upoznao prije nekoliko godina kada je u Sportskoj dvorani “Borik” bio organizovan humanitarni koncert za njeno liječenje.

-Znam kroz šta je sve prolazila. Tužna je sudbina, proputovala je čitav svijet i na kraju umrla u teškim mukama- kazao je Režak.

Napomenuo je da je Stojakovićeva rok ikona bivše Jugoslavije, te potvrdio priču da je kao autor bila posebna.

-Svirala je gitaru, pjevala, bila je po tom pitanju jedinstvena načinom izvođenja i emocijom i pjesmama koje je radila. Njen lik i djelo se neće zaboraviti dok god ljudi misle na nju i njene pjesme. Ona će živjeti još dugo u našim srcima i sa svima nama. Ostavila je velik trag na muzičkoj sceni bivše Jugoslavije, siguran sam da je inspiracija za mnoge ljude. Bez obzira što je današnje vrijeme potpuno drugačije, opet ima tih ljudi kojima je ona muza i motivacija- rekao je Režak.

Manje je poznato da je Jadranka voljela žestoku gitaru, eksperimentalnu i ambijentalnu muziku, Džeksona Poloka i da je sanjala na japanskom. Te, ali i neke druge manje poznate fragmente iz njenog života otkriće film “Jadranka” dokumentariste Branka Lazića, koji je sniman protekle tri godine, a premijerno će biti prikazan na festivalu “Beldocs” 13. maja u Beogradu.

Lazić, koji je inače i urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske, napomenuo je da su na filmu radili toliko dugo kako bi maksimalno ispoštovali Jadranku jer ona nije mogla duže da govori.

-Tako su to bili razgovori od pola sata, 15 minuta, pa onda od sat vremena. I poštovali smo njeno stanje koje se sve više pogoršavalo. Posebno smo to u montaži primijetili kako se osjeti taj neki pad energije i to se u filmu vidi. Posebno su ti posljednji mjeseci bili jako teški. Ona se s tim borila, imala je unutrašnju energiju koja je meni bila fascinantna i nije imala nikakvu negativnu priču, da je nekog osuđivala, jednostavno – s tim se pomirila. Imamo jedan dio filma gdje ona kaže: ‘Nema mjesta za tugu, nasvirala sam se’- ispričao je Lazić.

Otkrio je da ga je kada su počeli raditi na filmu fascinirala činjenica da se ona i pored svoje ozbiljne bolesti ponašala kao da će ozdraviti do prekosutra.

-Međutim, kako je bolest napredovala ona je energiju gubila, ali je taj njen duh ostajao vrlo prepoznatljiv. To je žena koju sam vrlo poštovao- zaključio je Lazić.

I upravo to poštovanje je nešto što je Jadranka zaslužila od svih koji su voljeli nju i njenu muziku. Njen specifičan glas publika je obožavala, a ona ni u najtežim trenucima nije posustajala, govorila je: “Nikad nisam očajavala. Život me naučio da se prilagođavam. Takva me sudbina zadesila”.

Bila je jedinstvena i nenametljiva i takvu treba da je pamtimo. Milivoje Unković, akademik i čuveni vizuelni umjetnik te dugogodišnji Jadrankin prijatelj, sa nama je takođe podijelio žaljenje za preminulom kantautorkom.

-Kao i mnogi ljudi koji su je poznavali i inače koji su voljeli njeno stvaralaštvo, iznenadila me vijest da je preminula i da nas je napustila, tim prije što sam je godinama poznavao, još od njenih ranih mladalačkih dana, pa do završetka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu na kojoj sam predavao- kazao je Unković.

Jadranka Stojaković na spomenutoj akademiji diplomirala je daleke 1981, ali kao akademska slikarka nikad nije nadmašila kantautorku – titulu koju joj je dao veliki Duško Trifunović.

-Njeno muzičko stvaralaštvo bilo je moćno i nadvisilo je njenu likovnu umjetnost, ali ipak mislim da je to jedno drugo dopunjavalo, prožimalo se, tako da je ona kao stvaralac živjela punim životom kroz multimedijalni i svoj koncept koji je svima nama darivala”, dodao je Unković, pojasnivši da u savremenim uslovima zbog njene muzike, slikarstva, scenskih nastupa i sadržaja Jadranku Stojaković možemo da smatramo multimedijalnom umjetnicom.

-Moglo bi se reći da je bila umjetnik savremenih shvatanja koja su odgovarala vremenu i prostoru u kom je živjela- naglasio je akademik.

-Zbogom, Jaco. U horu anđela neka zvoni tvoj glas. Hvala dobrim ljudima iz Doma u Banjaluci koji su brinuli za tebe kad je bilo najteže- oglasio se i Branko Đurić Đuro, poznati glumac i muzičar, povodom smrti Jadranke Stojaković.

Da je bila omiljena zapisala je i novinarka Milka Čeremidžić u knjizi “Boje zvuka”, koja je okarakterisana kao biografska proza Jadranke Stojaković.

-Nigdje nisam do kraja pripadala. Danas me svi svojataju, ljudi iz svih mjesta kažu da sam njihova. To je lijepo. Kad već nemaš sidrišta, dobro je znati da pripadaš svima”, stoji u istoimenoj knjizi.

Tuga i u Domu gdje je Jadranka preminula

-Naša draga Jadranka sada pjeva s anđelima. Borila se kao lavica. Imala je puno prijatelja koji su bili zajedno s njom ovih pet godina otkad joj je dijagnosticirana opaka i rijetka bolest ALS (amiotrofična lateralna skleroza)!- poruka je Maje Tatić, koja je juče provela cijeli dan u Domu za starije osobe “Ivan Pavao II” u banjalučkom naselju Petrićevac, gdje je u utorak uveče Jadranka Stojaković izgubila bitku s opakom bolešću.

-Svaka smrt je za naše stanare potresna, a posebno smrt Jadranke Stojaković koju su svi voljeli- rekla je medicinska sestra spomenutog doma.

U Domu “Ivan Pavao II” poznata kantautorka boravila je posljednjih godinu dana, a većinu vremena dok se liječila (od 2011. pa sve do smrti) boravila je u Banjaluci.

(Nezavisne)