Politika 12.11.2020.

Švarc-Šilingov “molotovljev koktel” na Dejtonski sporazum

ČITANJE: 8 minuta

PIŠE: Slobodan Reljić

Pred 25. godišnjicu Dejtonskog sporazuma oglasio se Kristijan Švarc-Šiling pronalazeći da je taj međunarodni ugovor „zacementirao put nacionalističkim i secesionističkim snagama u BiH i krajnje je vreme da se promeni“.

„Krajnje vreme“, izvikuje devedesetogodišnjak iz penzionerske skrajnutosti, srećan valjda što ga se setila propagandna služba „Dojče velea“ i dala mu da se razmaše u autorskom tekstu.

Šta god su imali na umu nemački kreatori javnog mnjenja na Zapadnom Balkanu, teško je da su mogli naći nepogodniju ličnost da izvikuje ovakve parole. Jer, Švarc-Šilinga ne samo da neće poslušati Srbi da menjaju Bosnu, nego se i njegovo čedo, Federacija BiH, raspada, pa će sad i Hrvatima biti smešan.

Idemo redom. Švarc-Šiling je ministrovao u kabinetu Helmuta Kola od 1976. za poštu i komunikaciju. Pošto je opstao u tri kabineta zaslužan je za uvođenje kablovske televizije u nemačkoj državi.

Kad je Švarc-Šiling 1992. odlučio da kaže šta misli o nemačkom učešću u razbijanju Jugoslavije, Kol je pred sobom imao radikalnog ministra s kojim se više nije moglo sarađivati.

Švarc-Šiling, inače rođen u Insbruku u Austriji, mislio je naglas da bi nemačka država morala biti aktivna na način kako je bila u dva prethodna rata i odbijao „Kolovo objašnjenje da ustav posleratne Nemačke ne dozvoljava vojno uplitanje“.

Ministar pošta koji je šesnaest godina dirinčio u tom ministarstvu je kancelaru odbrusio „da se stidi što pripada takvoj vladi“ i da je on „ušao u politiku da bi sprečio da se nacistička zverstva nikad ne ponove“.

Posle toga je taj hrabri čovek pokazao šta je mislio pod „sprečavanjem nacističkih zverstava“.

Mislite da se angažovao da spreči obnovu genocidnih radnji nad Srbima koje su sprovođene uz podršku nacističkih struktura? Naravno, ne. To nemačkom političaru ne može pasti na pamet.

I – kao političar austrijskog senzibiliteta po rođenju – dao se u akciju da „posreduje među zaraćenim stranama“. Kako? Ne sećate se njegovog činjenja? Nije ni čudo.

Taj širokogrudi čovek, koji je ukorevao Kola, u stvari je, posredovao između zraćenih strana koje su ratovale protiv Srba i devedesetih i četrdesetih i 1914. Dešava se to da i oni koji odbacuju naciste idu istim putem kao i oni, ali tvrde da to nije – isti put. Možda njima i nije.

Tako je marta 1994. Švarc-Šiling u Vašington priveo premijera promuslimanske vlade Harisa Silajdžića, ministra inostranih poslova Hrvatske Matu Granića i predsednika Herceg-Bosne Krešimira Zubaka. Taj Vašingtonski sporazum je, u stvari, formiranje jedinstvenog fronta protiv Srba u Bosni i Hercegovini u građanskom ratu devedesetih, u kojem Nemci nisu bili glavni režiseri ali jesu imali ulogu. I to ne zanemarivu.

Tad je Švarc-Šiling uspostavljao ono što je ostalo do danas – Federaciju Bosne i Hercegovine.

Da bi ratni savez imao i političke osnove, napravljena je i kantonalna podela te Federacije. (To je verovatno najbezumniji i najrasipniji politički konstrukt u novijoj evropskoj istoriji.)

Na ovu ratnu frontovsku organizaciju je 1995. usledio Splitski sporazum kojim je pozvana hrvatska vojska da interveniše u BiH (svaka slučajnost s nacističkim radovima je slučajna), a švarc-šilingovska politička veština je na to dodavala političke ideje o stvaranju neke slabe federacije ili konfederacije između Hrvatske i Federacije BiH. Da mu se ne kaže da su mu radnje nacistički pojednostavljene.

Kad je potpisan Dejtonski sporazum (novembar 1995), u Bosnu su počeli da stižu Visoki predstavnici – zaštitnici sporazuma koji su stalno vikali kako će da ga promene.

Posle četvrtog sejača magle po Bosni, brutalnog Pedija Ešdauna koga su zapadni analitičari prozvali maharadža, krajem 2005. u Sarajevo je stigao Kristijan Švarc-Šiling.

Ako znate šta je bila njegova borba protiv „nacističke prošlosti“ u godinama građanskog rata u BiH, jasno vam je kakvu je politiku taj frustrirani Nemac mogao da vodi. Ali, ideja da od Federacije BiH (koju je stvarao) i Republike Srpske (protiv koje je to stvarao) napravi unitarnu BiH bila je već tad neuverljiva.

A sam Visoki predstavnik u liku Švarc-Šilinga se tu pojavio kao nejaki starac. Baš tako su ga, u horu, krajem juna 2007. ispratili Haris Silajdžić, bošnjačka štampa, američke i britanske diplomate: „neodlučan“ i „star“. Poslata je „sveža snaga“ – Miroslav Lajčak. I nemoralniji i beskrupulozniji.

Iza poniženog Švarc-Šilinga je ostala priča kako je pao pred šarmantnim Semrom Osmanagićem i poverovao da su one čudne uzvisine pored Visokog – pramide.

Kad se Evropsko udruženje aeheologa krajem 2006 osvrnulo na Osmanagićeve pokušaje da tom čudnom mestu pribavi slavu poslednjih nastambi faraona („Ova prevara predstavlja surovu obmanu neobaveštene javnosti i nema mesta u svetu istinske nauke“, saopštilo je Udruženje), a na šta je bivši ministar nemačkih pošta založio svoj autoritet: „Ne verujem da je ovo nastalo prirodnim putem i oni skeptični naučnici koji to tvrde, neka doću ovamo, naprave eksperimet i to dokažu.“

Novoarheolog, koji se u osmoj deceniji života odlučio da savetuje arheološke eksperte a poslan je da unitarizuje BiH, bio je samo smešan.

Tako je i Haris Silajdžić, za koga je Švarc-Šiling u Vašingtonu 1994. bio najviše autoritet, mogao da ga ponižava do izbacivanja iz Saraja.

Izvaditi iz političkog naftalina danas Švarc-Šilinga mogu samo oni kojima je stalo do Bosne kao do lanjskog snega. Neuverljivije je samo pozivati se na Valentina Incka.

Dok se Kristijanova Federacija iznutra slama – Hrvatima je dosta da glume „muslimansku braću“ – tražiti od njega lepak za čitavu Bosnu pa i Hercegovinu daluje kao bunkerisana epizoda iz „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“.

Ali, ne treba se čuditi, Montipajtoni bi danas (posle pola veka) na Zapadu mogli da se emituju na početku TV-dnevnika (kao i kod nas Šojićeve dosetke iz pera Siniše Pavića).

Dakle, piše Švarc-Šiling „da je Dejtonski sporazum u suštini oduzeo demokratska prava svim manjinama, jer one praktično ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode“. Vidi, vidi, kakva originalnost – briga o manjinama. U zemlji u kojoj većine ne znaju šta da rade niko nije obratio pažnju na manjine. Na šta li je mislio? LGBT populaciju? Feministkinje u šerijatskim uslovima?

Jeste malo grubo, ali ne poslušati Švarc-Šilinga deluje kao najnormalnije ponašanje. Možda u današnjoj Bosni i Hercegovini jedino normalno.

Onda se čovek koji je „svojim rukama“ uredio pola Bosne setio da je Dejtonski sporazum „učinio BiH nemogućom za upravljanje“!? Ali, tvrdi Švarc-Šiling da su se „svi dejtonski pregovarači“ nadali, „kao što mi je u Dejtonu rekao Holbruk“, da Sporazum služi samo tome da se ne bi poštovao, te da će se vremenom „po potrebi i uz pomoć Visokog predstavnika, korak po korak menjati“.

Ričard Holbruk jeste bio siledžija i revolveraš u čiju se reč nije valjalo pouzdati (to najbolje zna Radovan Karadžić), ali ne bi javno tvrdio da je sve što se radilo u vazduhoplovnoj vojnoj bazi Rajt-Paterson od 1. do 21. novembra, a uz pažnju celog sveta, samo jedna zajebancija (čitalac će razumeti da ne mogu naći bolju reč za ovo kako Švarc-Šiling opisuje kao Dejtonski sporazum). Jer to je, ipak, najveće delo koje je Hoolbruk napravio u karijeri.

Po tome je taj grubijan zapamćen kao „mirotvorac“. Kakav takav!

Međutim, da je Holbruk živ on bi se verovatno složio sa svojim bratom po Dejtonu, Švarc-Šilingom da je „današnja BiH nestabilna, pravna država jedva da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a broj stanovnika opada jer mladi i kvalifikovani ljudi odlaze iz BiH“. Ko se s tim danas ne slaže?!

Ne treba verovati ni da bi Holbruk priznao da je problem što su oni napravili nemoguću državu, a verovatno bi, kao i Švarc-Šiling tvrdio da se taj frankeštajn može popraviti samo ako se na njemu radi po pameti onih koji su ga napravili „nemogućom državom“. Tipična situacija kad roditelji toliko vole dete da su spremni da ga uguše svojom ljubavlju.

Sigurno bi se Holbruk složio sa Švarc-Šilingom i da je za sve kriva Rusija. To je „in“ od Insbruka do Njujorka. I sve bi se opravdavalo istom bedom filozofije silnika-nesposobnjakovića da se „snažni igrač Rusija, koja ima sopstvene interese, već dugo meša u regionu i uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU i SAD.“

Rusija da ima svoj interes!? To je nedopustivo. Od Karla Velikog.

Naravno, tu je i aktuelno a sporno činjenje Amfilohijevo u Crnoj Gori a što bi „trebalo bi da bude crvena linija za sve“.

Pošto Švarc-Šiling odlučno, kao onda Kolu, poručuje da je „vreme da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu“ – možda odluči da obuče uniformu i navuče vojničke čizme i umaršira u Sarajevo. Ako se seti da se „stidi što pripada ovakvoj međunarodnoj zajednici“. Ma šta to značilo.

(sveosrpskoj.com)