Sve se može kad se hoće: Živi sam u šumi bez struje i vode i ništa mu ne nedostaje

Nikola Borić iz Zaprešića prije godinu dana zamjenio je uspješnu trenersku karijeru i život u inostranstvu životom u kućici koju je napravio od slame usred šume podno Papuka u Hrvatskoj. Ne namjerava uvoditi ni struju, ne trebaju mu ni voda, internet, TV.

-U ovih godinu dana života u samoći Kokočaka naučio sam da mogu otići i živjeti bilo gdje i bez ikakvih problema, ali i da ću u šumi lakše preživjeti nego u bilo kojem gradu -priča Nikola Borić (40), donedavno uspješni atletski trener, koji je vodio najbolje etiopijske i turske maratonke.

On je danas tek usamljeni čudak koji je blagodati i luksuz života u kojem je živio zamijenio šumom Parka prirode Papuk i susjedskim razgovorima sa šestero preostalih vremešnih stanovnika sela koje ne možete niti pronaći na nekoj geografskoj karti.

– Ljudima objašnjavati neke stvari postalo mi je jako naporno, jer stalno se traže neke rupe, neki tajni razlozi i propusti u mojoj odluci da dođem ovdje živjeti. Mislim da ovaj moj život niko ne može shvatiti, a meni ga je jako teško opisati i objasniti. Ja nemam novac i jedina stvar koju imam je kreditna kartica, a koju koristim jedino za benzin, 25 litara u dva mjeseca. I to je to – priča Nikola pokušavajući još jednom objasniti da mu je materijalni svijet postao nepotreban i nebitan u životu.

Nakon prvog objavljivanja priče o njemu, Nikola tvrdi da su mu ljudi masovno počeli dolaziti. Svi su htjeli vidjeti ko je i kako živi.

– To me izulo iz cipela. Baš mi je bilo naporno i svakakvi ljudi su me zvali, vidjeli su u meni nekoga gurua, od totalnih luđaka koji bi prespavali kod mene i ostavljali mi vjerske relikvije po kući i istjerivali na neki način đavola… Bilo je svih religija, ali i masa ljudi koji su me dolazili gledati kao da sam životinja u u zoološkom vrtu! Neki su mi nudili da počnu raditi dokumentarac o meni, no sve sam stopirao. Ljudi su počeli tražiti moj savjet, a žene koje su se htjele udati pitale su kako to ostvariti. A kako bih im ja na to odgovorio?! Ja nemam čarobni recept za sreću, samo sam se u jednom trenutku zasitio gradske gužve i vreve i odlučio se izolovati od toga – priča Nikola.

Trenirao je plivačicu Anu Sršen i s njom uzeo dvije srebrne medalje na Paraolimpijskim igrama u Sidneju i Atini, sa Stjepanom Božićem radio je šest godina i s njim uzeo svjetsku titulu, s Gordanom Kožuljem osvajao je zlatne medalje, Dire Tune pomogao da pobjedi na Bostonskome maratonu, s Elvan Abeyleggese uzeo je zlato na Evropskom prvenstvu 2010., bio dio tima atletske ekipe Turske i Azerbajdžana, Marokanca Aminea Laaloua trenirao za pobjede u trkama na 1500 metara u Dijamantnoj ligi…

Ne treba mi internet

Mnogima je bio još čudniji kad su čuli da Nikola ne namjerava uvoditi ni struju te da mu ne trebaju ni voda, ni internet, ni televizija, ni radio ni drugi – ljudi. No najviše je sve iznenadio kad je objavio da je sve materijalno što je do tada imao u životu podijelio prijateljima. Sebi je ostavio 10.000 evra kojima je kupio 50.000 kvadratnih metara zemljišta ponad Kokočaka na kojem je planirao izgraditi brvnaru od prirodnih materijala i “uživati u svom duševnome miru”.

Malo po malo, Nikola je sagradio brvnaru i tu istu drvenu kućicu iskoristio kao kostur koji oblaže zemljom i stajskim gnojivom te, praktički, od nje napravio superizolovanu kuću u kojoj se neće morati brinuti zbog kiše ili snijega.

– Radio sam dosta sporo jer ne koristim nikakve umjetne materijale, plastiku, znači samo koristim materijale koje nađem u krugu od 800 metara i mogu ga dovesti u tačkama. Moja filozofija se svodi na život u skladu s prirodom. Htio sam živjeti bez smoga, bez ikakvog otpada, ne proizvoditi nikakvo smeće, pomoći lokalnoj zajednici i sebi pronaći neki mir – kaže Nikola.

Društvo mu pravi tek udomljena maca, koju zove jednostavno – Maca. A odnedavno u umjetnom jezeru nedaleko od svoje kuće ima i jato gusaka, koje se razgaču kad ih pušta iz kućice te dođu do njega da im nešto ponudi na dlanu.

– Doći u Kokočak nisam odlučio preko noći. Kad sam prvi put uočio oglas o prodaji ove parcele, znao sam da će to biti moj budući raj. Pogotovo kad sam došao pogledati parcelu i kad sam raširio mrežu za spavanje između stabala te ovdje ostao spavati danima.

Pije i pere se u potoku

– Pazite, obišao sam pola svijeta, svugdje sam bio sa svojim atletičarima, ali – nigdje nisam doživio da mogu piti vodu iz potoka! Zato sam znao da ću se ovdje vratiti – pojašnjava nam Nikola, rođeni Zaprešićanin, koji je diplomirao na kineziološkom fakultetu. Za njega je život u Kokočaku postao dosad najveći životni izazov.

Od dolaska u Kokočak tek nekoliko puta je napuštao svoj raj. Prvo je iskoristio mogućnost besplatnog leta te otišao u Kirgistan popeti se na Pik Lenin, a drugi put je vozom otišao na svadbu svog prijatelja boksera Stjepana Božića. A tad je ostao bez kokoši, jer je njegovo kratko izbivanje iskoristila lisica, i to ona s kojom se sprijateljio i ostavljao joj prošlu zimu voće.

Bez Lade Nive ništa

– U principu, jelo mi ne treba, moja mačkica pojede više od mene. Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram, od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana. Bog mi sve daje što mi je potrebno. Pitali ste me za higijenu. Kupam se u obližnjem potoku. Evo, sad preko zime iz sela sam dobio i kadu pa ispod nje vani naložim, ulijem vodu i kupam se u toplijoj vodi. Ovdje sve radim od prirodnih materijala u krugu od 200 metara što mogu naći. Pokušavam živjeti samoodrživo, imam neku viziju da ovdje napravim neki botanički vrt i neku permakulturu, sklad prirode i životinja, dakle ograničeni broj životinja da se ne uništavaju priroda i biljke. No kažem, nikad ne znam kako ću se ujutro probuditi. 
Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovdje živjeti zauvijek – priča osebujni Nikola, koji je u sličnim, asketskim uslovima, živio i u Etiopiji.

Tamo je čak doveo i  proslavljenog boksera Stjepana Božića na visinske pripreme. Ipak, Nikola priznaje da ga je srce nakon svega vuklo u domovinu i da je u svome mjestašcu zaista pronašao duševni mir. Povremeno ode do grada, no ne nedostaje mu previše ni gužva, ni ljudi.

Prijateljstva održava, no nije ovisan ni o društevnim mrežama ni o tehnologiji.

– Ono čega nemate ne može vam nedostajati, a život na ovakvome mjestu je svakodnevni izazov, kako mentalni tako i fizički – objašnjava ovaj mladić.

– Meni materijalne stvari uistinu ništa ne predstavljaju u životu. Za mene je život u Kokočaku postao dosad najveći životni izazov. Nemam nikakvih planova, sve mi je svejedno, sad mi može pasti na pamet upaliti auto i odvesti se na Sjeverni pol. Znam da se jedino moram brinuti o količini drva, i to je sve – tvrdi Nikola.

Od “tekovina civilizacije” Nikola je u Kokočak ponio tek Ladu Nivu, bez koje se nemoguće dovesti do njegove brvnare, mobilni, koji uskoro namjerava “šibnuti u potok”, i motornu pilu, kojom je raskrčio šumu.

(24sata.hr)