SVI PODVIZI MAJORA KUŠTRINOVIĆA Ratovao protiv Kajzera i Hitlera, do posljednjeg dana je tjerao po svom

Na današnji dan, prije tačno 100 godina, srpska vojska je ušla u Banjaluku. Tako je grad na Vrbasu oslobođen u Prvom svjetskom ratu.

Major Petar Kuštrinović, djeda banjalučkog meteorologa Nebojše Kuštrinovića, vjerovatno nije bio među vojnicima koji su 21. novembra 1918. umarširali u grad, ali je učestvovao u operacijama za oslobođenja Banjaluke.

Ovo je priča o njemu i njegovom burnom i bogatom životu, tokom kojeg je bio trgovac, žandarm, političar, austrougarski regrut, ruski kadet, disident i avanturista, ali iznad svega veliki patriota i sposoban oficir, te ubjeđeni Jugosloven.

– Do posljednjeg dana djeda je radio jutarnju fiskulturu, čitao dnevne novine, putovao i – tjerao po svom – kaže njegov unuk Nebojša.

Glava mu ucijenjena kao i Titova

Petar Kuštrinović je, kako svedoče njegovi potomci, ali i knjige iz novije istorije Banjaluke i Krajine, porijeklom Slovenac. Njegov otac, Andrej Kuštrin, još u 19. vijeku je prešao na pravoslavlje, dodao prezimenu “ić”, oženio se Stanom Janković i nastanio se u Bosanskoj Krupi.

Tu je i Petar, nakon završene trgovačke škole, započeo biznis, ali ne zadugo. Čim se zamomčio, uhvatio se puške. Bio je srpski dobrovoljac u balkanskim ratovima, potom ga je, kao podanika carstva, regrutovala Austrougarska, ali se Petar u Rumuniji predao Rusima i sa sobom preveo još 80 saboraca. U Odesi je završio rusku oficirsku školu, a potom se borio u Srpskom dobrovoljačkom korpusu. Ranjen je na Solunskom frontu, u borbama za Kajmakčalan.

Poslije rata je prešao u žandarmeriju u Bihać.  S novcem od miraza otvorio je trgovinu, uključio se u politiku, a imao je i svoj bioskop, ili kako se to tada zvalo “kinematograf”. Imao je i veliko imanje u Garavicama kod Bihaća, gdje se, nakon što mu je propao biznis, bavio poljoprivrednom.

– U to vrijeme nije bilo neobično da se oficiri bave trgovinom, jer su se često ženili gazdinskim kćerima – kaže Neobojša Kuštrinović.

Mada je bio kandidat Udružene opozicije i kao žandarmerijski oficir odbijao da hapsi komuniste, Petar Kuštrinović je uoči Drugog svetskog unaprijeđen u čin majora i postavljen za komandanta mjesta u Bosanskom Novom.

Kada je izbio aprilski rat, izveo je podvig koji je razbjesnio i Nijemce i ustaše. Sve lokomotive je povukao, a potom zarušio tunel Vidorije, kako neprijatelj ne bi mogo koristiti ni prugu ni vozove.

– Naredio je i da se iz rezervoara kod Volinje ispusti u rijeku i zapali ratna zaliha od oko 2,5 miliona litara benzina, kako ih se ne bi dočepali Nijemci. Ljudi su pričali da je Una danima gorila – priča Nebojša.

– U to vrijeme djeda je, iako ranjen, uspio pobjeći u Sarajevo, gdje ga je spasao jedan ljekar Jevrejin, pomogavši mu da se dočepa Beograda. U Beogradu je ostao do kraja rata, a potom i do kraja života. Šta je radio do 1945. ne znam, ali nije htio ni u partizane ni u četnike, mada je dobro poznavao Dražu Mihailovića – kaže Nebojša Kuštrinović.

U voz, pa pravac Pariz

Petar Kuštrinović je često dolazio u Banjaluku i redovno bi s Nebojšinim ocem, agronomom Ratkom Kuštrinovićem, socijalističkim direktorom “Mljekare”, raspravljao o sudbini Jugoslavije. Tvrdeći da Jugoslavija nije stvorena u Drugom svjetskom ratu, nego 1. decembra 1918. godine, kao kraljevina, major Petar je često svom sinu i unuku govorio: “Mi smo Jugoslaviju  stvorili, da li ćete vi uspjeti da je sačuvati, vidjećemo”.

Još češće nego u Banjaluku, major Kuštrinović je putovao u Pariz, gdje se udala jedna od tri njegove njegove kćerke.

– Kao Solunac imao je doživotnu besplatnu kartu za voz, Francusku je volio i solidno govorio francuski jezik. Tako samo odluči, sjedne u voz i ode – priča Nebojša.

Mada se u mladosti brinuo da li će dobiti potomstvo, Petar Kuštrinović je doživio da zaigra na svadbama svojih četvoro djece i osmoro unučadi.

– Nažalost, doživio je i propast Jugoslavije, koju je mnogo volio – kaže Nebojša Kuštrinović.

U Banjaluci 60 potomaka

Major Kuštrinović nikad nije živio u Banjaluci, ali danas ovdje ima 60 potomaka, među kojima su i njegov unuk Nebojša i praunuk Saša Trivić, poznati preduzetnik.

– Moji roditelji su u Banjaluku došli tek u doba socijalizma, kada je moj otac Ratko postavljen za direktora Banjalučke mljekare u osnivanju. Dobili su kadrovski stan u Ulici Matije Gupca, današnjoj Janka Veselinovića. U ovoj i susjednoj ulici, koja se danas zove Bože Varićaka, još od doba Kraljvine SHS živjeli su Uroš Stefanović, Rade Mićević, Miloš Srdić i drugi veterani Velikog rata, solunci, čije smo priče, kao djeca, rado slušali – rekao je Nebojša Kuštrinović.

(Srpskainfo)