Svi zamjeraju SAD da su svjetski policajac, a sada svi traže da im baš oni garantuju bezbjednost

Strah svih strahova u Kijevu, ali i u EU, izbio je kad je palestinski militantni pokret Hamas napao Izrael. Sjedinjene Države imaju bezbjednosni sporazum s Izraelom pa nikoga nije čudilo raspoređivanje dva nosača aviona i njihovih borbenih grupa u široj zoni sukoba na Bliskom istoku.

PIŠE: Željko Trkanjec

SAD će se, potvrdili su visoki zvaničnici, uključiti u sukob ako u opasnost dođu američke trupe i civili te sigurnost Izraela bude dovedena u pitanje.

SAD su pružile enormnu pomoć Ukrajini bez koje bi, vrlo vjerojatno, situacija na ratištu izgledala drukčije. Sjetiti se valja koliko je zabrinutosti u Kijevu i EU izazvala odluke američkog Kongresa da izbjegne prekid rada saveznih službi sporazumom iz kojeg je bila isključena nova rata pomoći Ukrajini, piše Jutarnji.hr.

Zabrinutost nije ostala ograničena na Europu. Američki se saveznici u Indo-Pacifiku pitaju hoće li Vašington moći nastaviti politiku “okreta prema Aziji” (pivot to Asia) koju je oblikovao predsjednik Barak Obama.

Našli smo se tako u paradoksalnoj situaciji, dok se SAD-u godinama predbacuje da se miješa u politike cijelog svijeta, da se ponaša kao svjetski policajac, u proteklih 20 mjeseci sve je više zemalja koje traže da im SAD garantuje bezbjednost.

Bivša američka državna sekretarka Medlin Olbrajt, koju mnogi i dalje pamte samo zbog izjave da je “smrt stotina hiljada iračke djece bila cijena koju je vrijedilo platiti”, rekla je i da je “Amerika prijeko potrebna nacija” (indispensable nation).

Obamina administracija je počela povlačenje iz ratova, Trumpova je definisala i odlazak iz Afganistana. Zbog čega su onda kritikovali predsjednika Bajdena, kako zbog loših obavještajnih procjena, tako i zbog haotičnog povlačenja.

Sadašnja američka administracija ojačala je obrambenu poziciju Australije formiranje trilateralne suradnje AUKUS, s Ujedinjenom Kraljevinom. Oživjela je četverostrani sigurnosni dijalog s Australijom, Indijom i Japanom koji dobija sve jasnije obrise mogućeg budućeg savezništva. Vašington je bezbjednosno približio Republiku Koreju (južnu) i Japan koji su, zbog sigurnosne prijetnje Demokratske Narodne Republike Koreje (sjeverne), ali i Narodne Republike Kine, po strani ostavili neke od istorijskih sporova koji su destruirali odnose. Ojačana je saradnja s Indonezijom, Indija je postala ekonomski i sigurnosni saveznik, Saudijska Arabija se i dalje nada sporazumu o sigurnosti nakon što normalizira odnose s Izraelom.

Američki državni sekretar Entoni Blinken  je poručio svima zabrinutima da “Amerika može žvakati kaugumu i istovremeno prelaziti ulicu”. Zbog toga se, nakon što je obavio drugi obilazak Bliskog istoka, zaputio u Aziju, u Japanu je bio ministarski sastanak G7, razgovarao je odvojeno s japanskom ministricom garantujući nastavak bezbjednosne saradnje.

“Blinken i južnokorejski šef diplomacije Park Jin su raspravljali o takozvanoj proširenoj strategiji odvraćanja radi odgovora na sjevernokorejske prijetnje, što bi značilo korištenje američke strateške opreme, uključujući nuklearne snage za zaštitu od napada, te jačanje suradnje s Japanom”, prenio je Reuters.

To je bilo u četvrtak, u petak su Blinken i ministar obrane Lloyd Austin bili u Nju Delhiju i razgovarali s kolegama.

“Ostvarili smo impresivne uspjehe u izgradnji našeg velikog obrambenog partnerstva tokom prošle godine, a to će nam pomoći da ostanemo – pomoći će nam da zajedno još više pridonesemo miru i stabilnosti. Integrišemo naše industrijske baze, jačamo našu interoperabilnost i dijelimo vrhunsku tehnologiju”, rekao je Ostin nakon sastanka.

Konačno, ovo je bila godina otvaranja dijalog SAD-a i NR Kine koji ide prema vrhuncu, dva je dana američka državna sekretarka Dženet Jelen razgovarala s kineskim vicepremijerom He Lifengom u pripremi sastanka dva predsjednika, Bajdena i Si Djinpinga, za četiri dana.

Uprkos tome što SAD uredno šalje oružje i planove te obučava vojne snage Republike Kine na Tajvanu, a Peking na to bijesno reaguje. Ili što daje punu podršku Filipinima u sporu oko grebena koji Peking želi proglasiti svojim.

Niz je tu poznatih nepoznanica, prvo izbori u Republici Kini na Tajvanu početkom iduće godine, pa američki izbori, ugrožava pretjeranog, prije svega vojnog rastezanja SAD-a što bi moglo podstaći protivnike na akciju. Realno gledano, NR Kina ne planira nikakvu vojnu operaciju u skorije vrijeme, svakako ne prije izbora na RK na Tajvanu, vjerojatno ni poslije.

Zbrojena vojna moć Japana i Republike Koreje, uz američku nuklearnu podršku, nadmašuje sve sposobnosti Demokratske Narodne Republike Koreje ako se njen lider i njegova sestra  odluče na bilo kakvu vojnu avanturu. Nepoznanica bi u tom slučaju bila ima li Rusija snage priskočiti joj u pomoć i bi li se NR Kina upustila u obranu sjevernog dijela poluostrva. Jednaćina ima još jednu važnu varijablu, kinesku ekonomiju koja stalno kašljuca.

Administracija Džoa Bajdena je odmah po preuzimanju vlasti jasno rekla da je cilj obnoviti savezništva. SAD je vratio poziciju jedine globalne supersile – NR Kina ima veću mornaricu, ali o njezinim sposobnostima djelovanja znamo malo – upravo zahvaljujući savezima u Evropi, na Bliskom istoku (Jordan, UAE, Egipat, Saudijska Arabija), te u Indo-Pacifiku. Ne bugare slučajno kineski mediji na engleskom kako je “širenje saveza poput NATO na Aziju prijetnja koju treba suzbiti”.

Potencijal savezništva vratio je SAD na poziciju jedine globalne sile jer NR Kina i Rusija, realno, mogu računati jedna na drugu i još nekoliko minornih vazala. U fragmentiranom svijetu je tako nemoguće graditi poziciju super sile.

Upravo sukob na Bliskom istoku pokazuje dvije stvari. SAD jedini pokušava diplomatskim sredstvima pronaći, zasad, humanitarnu pomoć civilima, a potom i trajno sigurnosno rješenje na temelju dvije države. Ponašanje Izraela pokazuje da utjecaj Vašingtona nije apsolutan. To je već ranije potvrdila Turska. Drugo je to obilježje američkog djelovanja, pregovara i traži, ali dobija koliko važne zemlje poput Indonezije i Indije, Turske i Izraela, žele dopustiti. Katkad i ucjenjuje, vrši pritisak, ali većinu toga radi javno. NR Kina i Rusija nastupaju s pozicija autokratija i to im otežava pregovaračke pozicije. Koliko god zemlje globalnog juga nisu prihvatile zapadnu naraciju o ruskoj agresiji Ukrajine te koliko god arapske zemlje podržavaju Hamas. Glasno, u sebi se nadaju da će konačno nestati što ide protiv interesa samo Islamske Republike Iran. SAD tu vide saveznikom.