Magazin 03.03.2016.

Svi znamo ko je Momo Kapor, ali ne i teško djetinjstvo koje ga je obilježilo!

ČITANJE: 4 minute
momo kapor
Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu, a preminuo je 2010. u Beogradu. Napisao je mnogo romana i zbirki, autor je nekoliko dokumentarnih filmova i tv emisija, a bio je i scenarista u filmu “Valter brani Sarajevo”

Na današnji dan, 2010. godine, preminuo je srpski književnik, slikar i novinar, član Senata Republike Srpske i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, Momčilo Momo Kapor.

Rođen je davne 1937. u Sarajevu. Kada je imao četiri godine, ostao je bez majke koja je poginula u bombardovanju Sarajeva 13. aprila 1941. godine. On se zajedno s bakom i majkom sakrio u jednu staru kuću na koju je pala bomba, zbog čega su svi osim Mome poginuli. Preživio je zahvaljujući majci koja ga je svojim tijelom zaštitila.

O majci Bojani je znao veoma malo jer porodica nije željela puno da priča o njoj, vjerovatno zbog želje najbližih da zaštite dijete i ne prisjećaju ga na traumu koju je nosio sa sobom.

Kada se završio rat, Momo je došao u Beograd, gdje je diplomirao slikarstvo 1961. Vjenčao se sa suprugom Anom 1964. i iz tog braka ima ćerke Anu i Jelenu.

– Pisao je lako, s radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam kasnije prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri – rekla je Ana.

Foto: Marko Todorović

Dobrica Ćosić je u svojoj knjizi “Prijatelji” opisao djetinjstvo i mladost Mome Kapora na osnovu razgovora koji je vodio s njim 2002. godine.

– Trinaestog aprila 1941. Nijemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka s četvorogodišnjim sinčićem. U urušenoj kući svi su bili mrtvi. Njegova majka je svojim tijelom spasla sina. Dječak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanijemio nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, ljekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao djece. Njegovao ga je, volio, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u bijelom mercedesu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovjek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac – piše on, pa nastavlja:

Foto: Marko Todorović

– Poslije godinu dana života kod dobrog čovjeka, Momčilo Hercegovac se razbolio od šarlaha, pa ga je spasitelj odnio u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koja ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obavještena od nekoga da je “jedno dijete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovjek poveo sa sobom”. Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima – saradnicima Nijemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savjesti i odgovornosti tek godinu dana poslije rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijahalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvjesnosti.

Foto: Marko Todorović

Međutim, prema izvorima Valerija Janićijević koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Moma Kapora koja je objavljena u okviru zbornika “Pripovjedač urbane melanholije”, ovo sjećanje Ćosića nije sasvim tačno. Naime, Momu su poslije bombardovanja, po sjećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio s njim. U tom trenutku Momčila je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki Janji Baroš.Istinitost ove verzije potvrđena je i s nekoliko Kaporovihi intervjua, kao i njegovom knjigom “Ispovesti”.

U Beogradu je živio u Nebojšinoj 18, gdje je 2013. godine postavljena spomen ploča. Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno-medicijsnkoj akademiji, a sahranjen je u Aleji velikana u prestonici Srbije.

Diplomirao je slikarstvo 1961. godine u Beogradu, a napisao je više romana i zbirki priča, autor je nekoliko dokumentarnih filmova i tv emisija. Djela: “Beleške jedne Ane”, “Foliranti”, “Una”, “Knjiga žalbi”, “Uspomene jednog crtača”. Scenarista je više filmova: “Valter brani Sarajevo”, “Banket”.

Foto: Promo
(Telegraf)