Svijetu prijeti nestašica metala: “Vratili smo se unazad, bez toga svi naši planovi su fantazija”

Prelazak na čistu energiju zavisi od bakra, ali veliki rudarski projekat u Mongoliji ukazuje na problematičnu budućnost metala.

Rukovodioci britansko-australijske kompanije Rio Tinto Group i mongolski zvaničnici okupili su se ranije ove godine kilometar ispod smrznutog tla u pustinji Gobi da otvore jedan od najbogatijih podzemnih rudnika bakra na svijetu.

Rudnik Oju Tolgoi u južnoj Mongoliji, koji se nalazi sjeverno od kineske granice, ključan je za napore Rio Tinta da prevaziđe svoju zavisnost od rude gvožđa i proširi proizvodnju bakra, metala koji podržava tranziciju čiste energije.

To je i ogromno ležište čije korporativne, političke i tehničke posljedice ukazuju na tešku budućnost kada je u pitanju ovaj crveni metal. Kako potražnja za bakrom raste, sve je vjerovatnije da će nabavka metala dolaziti iz rudnika poput ovog u sušnoj mongolskoj stepi – skupih, tehnički složenih, odsječenih od tradicionalnog poslovanja sa bakrom, koji rade pod nadzorom vlada koje ljubomorno čuvaju njihova prirodna bogatstva.

“Ovo je velika kriza”, kaže Dag Kirvin, jedan od prvih geologa koji je radio na lokaciji, koja je na kraju postala Oju Tolgoi, ili Tirkizno brdo, nazvano po oksidovanim stenama boje bakra u toj oblasti, kako piše Blumberg, prenosi Jutarnji.

“Ne postoji način da obezbijedimo količinu bakra u narednih 10 godina za pokretanje energetske tranzicije i nultu emisiju ugljenika. To se neće dogoditi”, ističe Kirvin, sada nezavisni geolog konsultant.

“Jednostavno nema dovoljno nalazišta bakra koja se nalaze ili razvijaju”, dodaje on. Analitičari konsultantske kuće Vood Mackenzie procjenjuju da će “zelenijem” svijetu do naredne decenije nedostajati oko šest miliona tona bakra, što znači da u tom periodu mora da proradi 12 novih rudnika poput Oju Tolgoja. Trenutno nisu – nema dovoljno novih rudnika, a još manje dovoljno velikih. Rezultat je jaz u odnosu ponude i tražnje. Blumberg procjenjuje da će potražnja za rafinisanim bakrom porasti za 53 odsto do 2040. godine, ali će ponuda rudnika porasti za samo 16 odsto.

Rudnici su sve dublji, stariji i sve lošijeg kvaliteta

Ipak, najveće svjetske rudarske kompanije ne sjede skrštenih ruku. Poslije više od decenije “nevolje” koja je uslijedila nakon buma potražnje predvođene Kinom iz dvijehiljaditih, posao je oživio. Pretnja od nestašice bakra navela je švajcarsku multinacionalnu rudarsku kompaniju Glencore Plc da preuzme Teck Resources Ltd, dugo željenu metu bakra, i rekordnu ponudu najvećeg rudara zlata Nevmont Corp za australijskog partnera Nevcrest Mining Ltd. BHP Group Ltd je upravo završio preuzimanje proizvođača bakra Oz Minerals, što je najveći posao kompanije u više od decenije.

Ali ništa od toga, čak i ako posao bude uspješan, neće promijeniti ukupnu globalnu ravnotežu. Izgradnja rudnika, za razliku od kupovine, i dalje je previše mukotrpan posao. Cijene nisu dovoljno visoke da pokriju rastuće troškove, a rizici obiluju. Primjer je Oiu Tolgoi, čija je izgradnja podrazumijevala stvaranje 200 kilometara dugog lavirinta betonskih tunela na otvorenom kopu, kao i puteve, aerodrom, elektroenergetsku i vodovodnu infrastrukturu. Da ne spominjemo najveću kantinu u Mongoliji za oko 20.000 radnika – i, kako se nadaju u Mongoliji, eventualnu elektranu.

Još više zabrinjava, iako su istraživanja nedavno intenzivirana, da potrošnja daleko zaostaje za potrebama. Ono što se proizvodi su manje količine od željenih, procenat metala u rudi je manji, pa je potrebno više truda i otpada da se postigne isti nivo proizvodnje. Posljednje nepovoljno otkriće dogodilo se prije desetak godina – radilo se o operaciji u rudniku Kamoa-Kakula u Demokratskoj Republici Kongo, čiji je vlasnik Ivanhoe Mines biznismena Roberta Fridlenda.

“Rudnici su sve stariji, dublji i lošijeg kvaliteta”, kaže David Radcliffe, direktor Global Mining Research, kompanije za istraživanje tržišta rude i rudarstva.

“Onda ste imali dodatnu komplikaciju jer ste morali da se pridržavate promjena ekoloških zahtjeva. I politički rizik povrh toga”, kaže on.

Skepticizam geologa Kirvina je ukorijenjen u velikom iskustvu. Njegov tim je prije više od dvije decenije otkrio megadepozit koji je na kraju namamio Rio Tinto u Mongoliju. U potrazi za bakrom u korist Fridlanda, stigao je u Ulan Bator – glavni grad Mongolije – 1996. godine, nakon slučajnog susreta u Kini sa mongolskim geologom.

Mongolija je jedva izašla iz svoje komunističke prošlosti kao sovjetska satelitska država. Bio je to, kao što mu je obećano, raj za geologe, koji je nudio primamljive izglede – uključujući Oju Tolgoja na jugu, gde su prvi primjerci bakra prvi put primijećeni sredinom osamdesetih.

Problemi za Rio Tinto

Magma Copper, koju je kasnije kupio rudarski gigant BHP, počeo je da istražuje pustinju Gobi sredinom devedesetih. Kada je rudarska kompanija odlučila da promijeni fokus, Kirvin je bio tamo da obezbijedi licencu za istraživanje za Oia Tolgoi. Radio je brzo i bušenje je ubrzo dovelo do jednog od najvećih svjetskih otkrića visokokvalitetnih nalazišta bakra.

Veličanstvenost otkrića – plus nemilosrdna promocija Fridlanda, koji se proslavio ogromnim nalazištem nikla u Voizijevom zalivu devedesetih – privukla je pažnju, a 2006. Rio Tinto je preuzeo udio u Fridlandovoj kompaniji.

“Nije bilo sumnje da je to bio upravo takav projekat koji je Rio Tinto tražio – najviši nivo, veliki, dug vijek eksploatacije, niski operativni troškovi. To je bila osnova njihovog interesovanja”, kaže Dejvid Paterson, koji je u 2010. godini postao državni direktor Rio Tinta za Mongoliju.

Međutim, nije sve išlo glatko. Bilo je problema u odboru, pošto je Rio Tinto počeo da povećava svoj udio, a Fridland je pokušao da spriječi preuzimanje. Na kraju je Rio Tinto poražen, a Fridland, koji je bio odgovoran za površinski kop i prvu fazu rudnika, otišao je uz pozamašnu nadoknadu. Bilo je i turbulencija sa mongolskom vladom dok je rudnik dospio na naslove u lokalnim novinama. Dogovor koji je zemlji dao 34 procenta udjela u rudniku – uz isplatu, plus kamatu koja će se isplatiti iz buduće dobiti – počeo je da izgleda manje vrijedan kako je proširenje odlagano, što znači manji prihod.

Sve je rezultiralo ogromnim neredom, a finansiranje je bilo toliko nezgodno da je odluka iz 2015. pomogla tadašnjem šefu bakarnih operacija, Žan-Sebastijenu Žaku, da sljedeće godine postane izvršni direktor. Neuspjesi su se nastavili sve do 2019. godine, kada su tehnički izazovi podigli troškove na više od sedam milijardi dolara, za trećinu više od prvobitno planiranog.

“Obje strane su pokušavale da se izvuku iz toga”, rekao je Paterson, koji je tada već napustio Rio Tinto i posmatrao iz daljine.

“Nikada nisam vjerovao u to”, dodao je.

Spor je na kraju riješen kada je Rio Tinto u decembru 2021. pristao da otpiše dug mongolske vlade kompaniji od 2,4 milijarde dolara.

Dok su izvršni direktor Rio Tinta Jakob Stausholm i mongolski premijer Ojun Erdene Luvsanamsrai stajali rame uz rame ispod pustinje Gobi u martu, ni jedan ni drugi nisu mogli da ignorišu prošlost, ali ni jedan ni drugi nisu mogli da se zadrže na njoj. Bold Baatar, šef bakarnog poslovanja Rio Tinta, rođen u Mongoli, danas je odbacio nove političke zabrinutosti.

“Vlada veoma otvoreno radi sa širim krugovima društva”, rekao je on na aerodromu Oju Tolgoj poslije ceremonije otvaranja. Ali čak iu demokratijama mogu postojati neslaganja oko ključnih pitanja, od fiskalnih opterećenja do upotrebe vode i pitanja otpada.

“Vjerujem da će biti razgovora i u budućnosti”, rekao je Ojun Erdene za Blumberg.

Uticaj Južne Amerike

Postoje i neka druga pitanja. Mongolska vlada želi da Rio Tinto izgradi elektranu za rudnik, a ne da koristi struju proizvedenu u Kini. Takođe žele da se bakar topi u Mongoliji, a ne da se transportuje negdje drugdje, što je ideja koja podrazumijeva skuplju proizvodnju i zahtijeva mnogo vode, a za koju Rio Tinto nije pokazao malo entuzijazma. Ovi zahtjevi su poznati svim velikim rudarskim kompanijama dok zemlje pokušavaju da stvore dodatnu vrijednost unutar svojih granica, zaštite resurse i povećaju fiskalne beneficije – od Čilea, koji revidira poreske zahtjeve kako bi zadovoljio akutne potrebe socijalne potrošnje, do Paname, gdje je sukob s vladom primorao kompaniju First Kuantum Minerals Ltd da zaustavi proizvodnju u rudniku Kobre Panama.

Ali to nije sve. Oiu Tolgoi je takođe simbol rastućih tehničkih izazova za rudarske kompanije. Čak i stari rudnici poput stoletnog giganta Čukikamata, čileanskog rudnika koji je podstakao revolucionarnu ikonu Ernesta Če Gevaru na akciju, kreću u podzemno rudarstvo. Oiu Tolgoi, za koji Rio Tinto predviđa da će biti četvrti po veličini rudnik bakra na svijetu kada dostigne punu proizvodnju, koristi složenu metodu za pristup dubljim nalazištima zvanim “ukopavanje blokova”, što uključuje kopanje ispod samog rudnog tijela, izduvavanje vazduha ispod njega, dovodi do kolapsa rude i pada u rezervoar na niži nivo gdje se sakuplja, drobi i šalje na površinu na transportnim trakama.

To je isplativ način otkopavanja velikih ležišta, manje bogatih rudom od onih iz prošlosti, i njegova popularnost se širi, ali tehnika je izazovna i postoji velika početna investicija.

“Skoro na jednu ruku možete izbrojati broj rudarskih kompanija koje to mogu da urade”, kaže analitičar Glin Lokok iz investicione firme Barendžoi u Sidneju, koji je prvi put posjetio Oju Tolgoja Fridlandovim privatnim avionom.

Baatar, s druge strane, tvrdi da su sporovi oko “ugovora o mega rudarstvu” uobičajeni i ne misli da je iskustvo Rio Tinta oko Oju Tolgoija bilo nešto posebno neobično. Niti misli da će politička nestabilnost na drugim mjestima zaustaviti isporuke bakra. Međutim, njegov optimizam nije široko rasprostranjen. Tu su Čile, sa svojim revizijama fiskalne politike za rudarske kompanije, i Peru, zemlja koja se dugo smatra ključnom za sljedeći talas proizvodnje bakra, gdje je rudarski sektor pogođen dugotrajnim socijalnim nemirima. Krajem marta, Rio Tinto je pristao da proda kontrolni udio u svom peruanskom rudniku La Granja kompaniji First Kuantum.

“Ono što tržište nikada nije predvidjelo je koliko će Južna Amerika postati teška (za taj posao)”, rekao je Radklif.

“Neizvjesnost u Čileu i ona koja sada postoji u Peruu, samo je podigla nivo složenosti koji tržište nije očekivalo, a to nije zaista riješeno”, dodao je.

Pitanje tehnologije

Problem je u tome što će sljedeća velika ležišta vjerovatno zahtijevati više rizika nego što je većina rukovodilaca velikih rudarskih kompanija spremna da preuzme. Što je još važnije, to zahtijeva značajno povećanje troškova istraživanja.

“Slično je onome što ste videli devedesetih. Devedesetih je bilo ogromnog nedovoljnog ulaganja, mnogo novca je otišlo u tehnološki bum 1.0 – tada je počela urbanizacija Kine, veliki šok potražnje za koji industrija nije bila spremna”, kaže Džon Stover, menadžer u Tribeca Investment Partners.

“Svi znaju šta se dešava, ali mi ne vidimo potrošnju”, dodaje on.

Fridland, koji je i dalje jedan od najposvećenijih pokretača rudarske industrije, slaže se i upozorava da se vrijeme potrebno za otvaranje novih rudnika rijetko može skratiti, čak i kada se novac troši na istraživanje i pronalaženje ležišta.

“Oju Tolgoj sada ima 20 godina i tek je počelo”, kaže on.

“Nije bitno da li je cijena bakra tri dolara za pola kilograma ili 30 dolara, ne možete materijalno da ubrzate proces. Međutim, postoje i druge opcije – reciklaža ili nove metode za vađenje bakra iz rude slabijeg kvaliteta, pa čak i iz rudničkog otpada. BHP, Rio Tinto i drugi kockali su se s najsavremenijom tehnologijom. Ali pred velikom potražnjom, niko neće povući odlučujući potez. Kada bi se uveo u sve operacije u svijetu, moglo bi se proizvesti još pola miliona tona”, rekao je analitičar Vud Mekenzi Karl Firmen.

Druge, futurističkije metode, kao što je korišćenje podzemnih robota i mikroba da se izvuku što je više moguće iz depozita niskog kvaliteta ili teško dostupnih, još uvijek su u ranoj fazi. Rio Tinto se nada da će biti među pobjednicima šta god da se desi, sa rastućom tražnjom koja gura cijene na visoke nivoe baš kada proizvodnja bakra u Oju Tolgoi dostiže vrhunac.

Ozelenjavanje privrede, širenje mreže i proizvodnja obnovljive energije da bi se ispunili globalni klimatski ciljevi, međutim, zahtijeva mnogo više rudnika kao što je Oiu Tolgoi.

“Mongolija je bila avantura. Kao i Demokratska Republika Kongo”, kaže Fridland.

“Ali to se mora učiniti. Bez ovog napora, apsolutno nema šanse za energetsku tranziciju. To je fantazija”, zaključio je on.