Tanja Topić: Vlast mora njegovati, a ne ponižavati opoziciju

U nedogled bismo mogli raspravljati o tome ko je u pravu u Narodnoj skupštini Republike Srpske u najnovijoj, nazovimo je uslovno, poslovničkoj zavrzlami – pozicija ili opozicija. Obje strane će javnosti svoju poziciju tumačiti jedinom ispravnom i mogli bismo reći da je to dijelom legitimna politička borba ali i uobičajeni ping-pong politički šou u entitetskom parlamentu.

Pravilnik Narodne skupštine Republike Srpske u svom članu 19 više je nego jasan – njime se predviđa da se „jedan potpredsjednik bira iz reda najbrojnije opozicione stranke u Narodnoj skupštini, pri čemu odlučujući kriterijum prilikom njegovog izbora nije pripadnost konstitutivnom narodu, ako je ona zadovoljena izborom predsjednika i ostalih potpredsjednika“.

Najjača opoziciona partija jednostavno traži ono što joj pripada. Potpredsjedničko mjesto, koje je Nenad Stevandić dobio dok je bio član Srpske demokratske stranke, nije rezervisano na njegovo ime niti je on više član najbrojnije opozicione partije. Na prvi pogled sve je više nego jasno.

Takođe je više nego jasno da Stevandić uživa podršku i povjerenje vladajućeg bloka, i da su javna obećanja Radovana Viškovića da će „dati“ ovo mjesto Srpskoj demokratskoj stranci poslužila za trenutno umirivanje opozicije. Pri tome je bitno da se razbije stvorena percepcija o tome da vladajuće stranke nešto poklanjaju ili daju opoziciji, jer to jednostavno nije tačno.

Prilično jasna situacija, koja se mogla riješiti u dva poteza, postala je tako novi poligon za razračunavanje među političkim neistomišljenicima, ali je pokazala da, zapravo, i to je ključni problem, ovo društvo pati od ozbiljnog demokratskog deficita.

Demokratija živi od procedura, a politička praksa nas uvjerava kako u nedostatku demokratskih argumenata dominantni postaju patriotizam, sudjelovanje u ratu, te kako u političkim bitkama na ovim prostorima još uvijek pobjeđuje emocionalno nad racionalnim.

Jer se politika na Balkanu još uvijek vodi usijanim glavama, sa veoma malo razuma.

Očito je to dobar kišobran pod kojim svi drugi argumenti padaju u blato. U tim uslovima postojanje opozicije i njihovo djelovanje u političkom životu biva omalovaženo, za opozicione partije se sa vrha vlasti poručuje da su one „rak rana“ društva, samo zato što s punim političkim legitimitetom kritikuju one na vlasti.

Otuda vladajući blok snosi odgovornost zbog nepoštivanja skupštinskog poslovnika i njegovanja stava da su im prihvatljivi samo oni opozicionari koji su, zapravo, na njihovoj strani umjesto da njeguje tu istu opoziciju kao demokratsku blagodet i izazov demokratizacije društva. Politička matematika ipak mora biti usklađena sa procedurama, ma koliko neki smatrali da su iste tu ta bi bile zaobiđene i prekršene.

Vješto zaklanjanje iza proceduralnih grešaka u zahtjevu opozicije bio je samo jeftin politički izgovor jer upravo skupštinska većina mora omogućiti demokratski ambijent i puno uvažavanje procedura i poštivanje opozicije, ma kakva god ona bila i šta god oni mislili o njoj. Uz problem sa potpredsjednikom iz najbrojnije opozicione partije, Poslovnik nije ispoštovan ni u dijelu izbora potpredsjednika iz reda hrvatskog naroda.

Otuda je najava bojkota rada Narodne skupštine ostavila gorak okus u ustima dijela društva ( i to onog koje razumije demokratiju), namjerno ne kažem cjelokupnog, poslala je poruku o tome da najviše zakonodavno tijelo ne poštuje svoja pravila i procedure, da je kultura dijaloga u Narodnoj skupštini Republike Srpske na izuzetno niskom nivou, da građani vrlo malo razumiju o čemu je tu riječ, jer su iz cijele sage koja mjesecima traje upamtili samo to ko je bio dezerter a ko patriota i ratnik, iako to nema nikakve veze sa nastalim problemom.

Šta možemo očekivati? Da opozicija ostane istrajna u najavljenom bojkotu dok ne dobije potpredsjedničko mjesto, da partije na vlasti nastave ignorantski da se odnose prema opoziciji optužujući je da se bavi trivijalnim stvarima dok oni odlučuju o pitanjima koja građanima život znače, i da spinovanjem stvore određen otpor među građanima prema onima koji će za svoj „nerad“ biti dobro plaćeni. Dok ne shvate da ipak moraju žrtvovati sebi dragog čovjeka zarad procedura i pravila, jer nadmoćna arognacija im može nanijeti ipak nešto veću štetu nego što je gunđanje opozicije.

Građani će gunđati i na jedne i na druge boreći se za puko preživljavanje i uvijek iznova glasati za iste, ali ne zbog razloga koji imaju veze sa pravnom državom i životnim standardom.

Ovdje je problem suštinski, zakoni moraju biti važeći za sve, a ne prilagođavani prema potrebi i mjeri pojedinaca.

Situacija sa bojkotom pruža jednu lošu sliku o Republici Srpskoj, u smislu percepcije ovog prostora kao onog u kojem postoje ozbiljni problemi sa političkim pluralizmom i kvalitetnim parlamentarnim životom. Izvlačiti se na početničke greške u koracima i tobožnjem selektivnom insistiranju na procedurama bilo bi pretjerano.

Tanja Topić