Tarzanija: Zašto si govno i takav ćeš i ostati
Čemu li se ti nadaš, prosječno omladinsko govno od svojih dvaes-trijes godinica? Šta su tvoja stremljenja, u šta se uzdaš, kako zamišljaš sebe za nekih pedes godinica?
Koju sliku vidiš? Ono, pokupiš se sa familijom na roštilju, ti u svojstvu patrijarha, oko tebe žena, djeca i njihova djeca, svi nasmijani, raspoloženje vedro, zalomi se i šala i pjesma, Sunce sija, trava raste i svaki dan je reklama za „Zaječarsko“? I ki*a sasvim funkcionalna, jer medicina napreduje, Bože moj? Moj burazere!
Sprcao si neke godine u dupe a još nisi izveo određene zaključke o životu koji će ti pomoći da jednog dana u narednih deset godina ne zakačiš klemu od akumulatora o ku**c i vikneš ZBOGOM OKRUTNI SVIJETE KOJI NE ZNAŠ DA CJENIŠ PERSPEKTIVNE APSOLVENTE RUDARSTVA, SVE ŠTO IMAM OSTAVLJAM MAAAAAAAAJCI JEDINOJ, pa se ispostavi da si joj ostavio pakovanje maramica, rizlu i specijal Pan Erotike iz 1993. – „Pohotne čistačice sa proširenim venama iz Kanjiže“!
Nadao si se boljem, računao na ustaljen put: malo školica, pa malo fakultetić, bude i neka djevojčica, pa malo i pićence i drogice neke lake, pa onda diplomica, pa bude tu i neka vezica taman da se završi državni poslić za tebe maloga, a onda svadbica pa dječica sitna, puloverčić i papučice karo, kreditčić neki sitni za sudomašinu i polovni klio četvorku, taman da ne opterećuje platicu, i tako, životić ko kutijica, sve sama izvjesnost, bez ikakve odgovornosti, malo li je na ovu krizu i vetrometinu? A valjda će i ona jednom da prođe, je**m mu mater, ne može ovo ovako vječno da traje, doći će valjda i to vrijeme da čovjek može malo da živne i da se opusti, malo sitnog malograđanskog glamura da se pripusti u život, novi pasat na lizing, Pariz avionom i krstarenje Mediteranom, doduše u sobi bez prozora? Sve ovo, moj burazere, znači ne samo da si imbecil sa manjkom iskustva i viškom djetinjstva, nego i da si upao u jednu zamku u kojoj se već odavno koprcaju (i lijepo im je tamo) generacije bejbi-bumera među kojima su i tvoji ćaća i majka jedina, a to je zamka društvenog hilijazma.
E sad, budući da smo tu gde jesmo takvi kakvi smo, sasvim je logično da ti, perspektivni apsolvent rudarstva, kažeš: „Ja sam ovde ušo sa jeftinijom ulaznicom, šta je to koji ku**c i znači li to da ću i ja da primam regres nekad i bolovanje dotvaram?“ Znači k**ac. Hilijazam – u osnovnom, religioznom smislu – znači vjerovanje da će kad-tad nastupiti hiljadugodišnje Hristovo carstvo na zemlji kojim će vladati pravednici, za kojim će doći Sudnji dan pa ćemo onda svi Bogu na istinu. Društveni hilijazam bi bio nešto slično, samo sa čovjekom umjesto Boga: to je ono vjerovanje tvojih roditelja da će jednom sve da se sredi, da će valjda jednom neko sve da istjera na čistac, ima da dođe Čovjek i da zavede jedan red jednom, da se zna šta i kako, ko u kasarni, ima da bude sve pod konac!
Ovamo se čudiš nad penzionerima što plešu sa slikom Slobodana heroja na Ušću, nose Vukove slike na mitingu, Đinđića zovu Zoranom, nose Šešeljeve majice, i zovu Vučića kraljem, a ne znaš da su oni religiju zamijenili politikom tako što su odustali od bogova i zamijenili ih čovjekom, pravim čovjekom, čovjekom na mjestu, čvrste ruke i oštrog jezika, koji će da konačno zavede taj red, da raščisti ova govna i da već jednom nas povede u tu bolju budućnost koja neće trajati hiljadu godina, jer će vrijeme postati potpuno nebitno: u tom ostvarenom cilju vrijeme će se ukinuti samo od sebe. Jer kada jednom dođe Evropska unija/Carstvo Dušanovo/Velika Srbija/LGBT-hipi-građanska-komuna/komunizam, ništa se više neće iščekivati, nepravde i nesreće će nestati, i od tada život će postati jedna velika sreća izvan vremena jer je sve kako treba da bude: konačno se stiglo u obećani raj u kome je život vječna reklama za „Zaječarsko“.
No, sve to važi za njih, bejbi-bumere: oni su živjeli u svijetu određene socijalne sigurnosti i posleratne ekonomske ekspanzije u cijelom svijetu, nisu se pitali ni za šta, a vala niti su željeli. Znalo se nekog reda: ti radiš i platica ti stiže, odozgo su drugovi iz komiteta/menadžment koji znaju šta i kako treba i ne dovodiš ih previše u pitanje jer valjda ne bi bili tu da nešto ne znaju, vjera u budućnost se zgodno poklapala sa vjerom u sistem i hijerarhiju, ukratko – na to su naučeni i to znaju.
A šta ćeš ti, mučeni pripadniče Generacije Y, rođen u osamdesetima pa nadalje? Ima li nade za tebe, da i ti praviš vikendicu od kredita, pa more, pa polutka svinjska, pa ku**i, pa palci? Ima li sigurnosti i izvjesnosti za tebe? Kako se čini, ima ku**c. Ukoliko nisi živio pod naročito velikim kamenom koji je pritom negdje na Pešteru, mogao si iz iskustva da vidiš da plan iz prvog pasusa, koji si potajno priželjkivao da primjeniš, ima određene falinke. Sve se nekako oslanja na neke tačke koje smatraš sigurnim: ako uradim X uslijediće Y, pa ako i to uspijem, neminovno je Z i tako dalje. Sve se to riješi u hodu, diploma, pa posao, pa penzija, samo nek smo mi živi i zdravi, završi se to ako Bog da zdravlja, zdravlje Bože, Bože daj, ma da bre, sve se to sredi, daće Bog.
I šta se onda desi? Privedu te sa pet mića, obori te iz likovnog, ku**a neće pilule jer joj rastu brkovi, zakuješ na drugoj godini, šef katastra te ne prepoznaje kao sestrića više, i eto tebe, prodaješ cement, glet masu i gvožđe četvorku na stovarištu „Šiljo“ za minimalac i ostatak na ruke, svih petsto dinara, nek se vidi raskoš kod duševnog gazde Radovana Šulejića, makar i na određeno. Jedeš šunkaricu, piješ „Zaječarsko“, pušiš k**ac – eto, to je život.
Pa se onda logično pitaš: „Pa dobro, je*em mu mater, gdje je ono obećano, gdje je taj život, nisam valjda toliki baksuz pa BAŠ I SAMO MENI ovo da se dešava?“ To je zato, prijatelju, što se to ne dešava samo tebi. Osim ako ne živiš životom bradatog pustinjaka na Rtnju, odvojenog od svijeta radi rješavanja bitnog pitanja mogu li se od vune iz pupka isplesti čarape kao autentični suvenir za horde turista na misterioznoj planini, nije nikako mogla da ti promakne šira slika: svijet se značajno promjenio u posljednjih tridesetak godina. Činjenica da misliš kako su ti obećanja o dobrom životu iznevjerena i kako ti ništa nije išlo po planu – a tako si se trudio – znači samo da si idealan kandidat da upadneš u klopku društvenog hilijazma, onog koji rađa Hitlere i Vučiće.
Statistika kaže da Generacija Y po definiciji spada u prekarijat, društvenu klasu bez ikakve socijalne sigurnosti, bez nade za stalni posao i bez mogućnosti da intelektualno – pa samim tim i društveno – napreduje. Ako se malo bolje zagledaš oko sebe, primjetićeš da je osam od deset tvojih ortaka iz detinjstva sada zaposleno na određeno ili juri stručne prakse ili su Avon-dame. Okupite se vi povremeno, srola se i sad marokanac lijepi, ali ono što poražava je činjenica je i onda i sada taj marokanac iskeširala jedina stara majka mučenica nerotkinja, sve misleći da ćeš da kupiš gaće i čarape, a ono pola ode na travicu zelenu, a pola na Paderborn je*o ga sveti Jeronim na nebu. Nema više onog zlatnog vremena o kome su vam pričali, „zadnje vrijeme došlo!“ (pred Sudnji dan!), nepravda je opšta a protiv nje se treba boriti, ali kako kad te mrzi da digneš dupe, kad bi to moglo na lakši način, da to neko obavi umjesto tebe? I tu si već sa obe noge u zamki: počeo si i ti da čekaš Čovjeka koji će sve to da razjebe, nekog Robespjera/Košuta/Lenjina/Čea koji će konačno – čvrstom rukom – da zavede red i onda će nastati red, rad i disciplina, a i ti ćeš dobiti zasluženo mjesto jer jadan ti.
Naravno, ima i potpuno suprotnih primjera, ono dvoje od deset ortaka iz detinjstva: sigurno si povremeno mogao da osjetiš iznenadnu toplinu po glavi i ramenima, i taman da se blaženo nasmiješ od dragosti što ti je prijatno, kad pogledaš gore, a ono zapravo po tebi udruženim snagama pišaju Veljko Ražnatović, Đokovićev Pjer i Mia, voljena ćerka ništa manje voljenog gazde Radovana Šulejića zvanog Šiljo.
E vidiš, oni po tebi pišaju jer im se može, jer su u datom trenutku njihove mame i tate rješile poslušaju legendarnu misao Ljube Ćesića Rojsa „ko je jamio, jamio je, ja sam jamio“ i da uzmu sve ono što mogu sa gomile koju niko nije čuvao jer su svi bili zauzeti traženjem Čovjeka koji će sve riješiti umjesto nas i povesti nas u svijetlu budućnost. I kad se podvukla crta, oni su ostali sa jedne a ti sa druge strane.
I sad ti osjećaš nepravdu, a sva nepravda je u tome što oni po tebi pišaju: ko piša po drugome treba da umre popišan i to je sasvim u redu – za to su krivi. Ali nisu oni krivi što si ti budala i što nemaš novca, što nemaš uticaja, što nemaš poznanstva, što nisi nikoga zadužio, što te niko ne je*e dva posto. Jer onog trenutka kad si pristao da svoju slobodu, onu za koji su se borili ljudi prije tebe sve misleći da ćeš umjeti da je cijeniš i da uživaš u njoj, prepustiš Natčoveku koji će sve da sredi za tebe – a ti samo slušaj i sjedi miran – tog trenutka si se popišao sam po sebi i izrazio želju da budeš zapišavan svakog trenutka u svakoj prilici. Jer ti ne želiš da vidiš da ti je onaj koga se plašiš ravan zato što želiš da vidiš hijerarhiju i da vjeruješ u nju jer ti je tako sigurnije, jer ti je mnogo, mnogo lakše da misliš o sebi da si pi*ka nego da propadneš.
„Pa dobro šta koji ku**c da radim?“ Za početak, otkini ku**c onom ko te zapišava. Ne uzdaj se u obećanja, nego uzmi život u svoje ruke. I ne prepuštaj svoj glas Natčovjeku.
(Tarzanija.com)
