TEGELTIJA: Institucionalno nepovjerenje kao osnovna kočnica života u BiH

PIŠE: Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH

Ne pišem i javno ne govorim često, skoro pa nikako, o dešavanjima koje nisu u direktnoj vezi sa funkionisanjem sistema na čijem sam čelu.

Međutim, to ne znači da sam nezainteresovan i nemam svoj stav o svemu što se dešava u društvu u kojem živim. Danas, bez nekog posebnog razloga, osjetio sam moralnu potrebu da jedan svoj načelni stav, koji nema direktne veze sa pravosudnim sistemom, mada posredne i te kako ima, ne zadržim u sebi, nego da ga podijelim u nadi da ce ga dobronamjerni i razumni ljudi shvatiti na ispravan način, te možda početi razmišljati konstruktivno, imajući u vidu problem koji ću apostrofirati. Oni nedobronamjerni i ćutanje bi negativno kvalifikovali, pa se njima posebno ne opterećujem.

Ono o čemu ću pisati smatram temeljnim problemom u funkcionisanju BiH, koji u lančanom nizu vuče sve druge probleme koji sprečavaju opšti napredak društva i u socijalnom i u ekonomskom smislu. Ako sebi postavite pitanje šta je to racionalni razlog zbog kojeg BiH, ovakva kakva je konstruisana u Dejtonu, ne napreduje, pa ako iz tih razloga isključite slozenu ustavnu strukturu (koja je, btw, daleko od najsloženije na svijetu, npr. SAD sa svojih 50 saveznih država i pratećim zakonodavnim, izvršnim i sudskim aparatom su daleko složenija ustavna konstrukcija nego je to BiH, a takvih primjera ima mnogo) doći ćete do vrlo jednostavnog odgovora.

To je unutrašnje institucionalno NEPOVJERENJE.

Društveno, političko i svako drugo nepovjerenje je duboko utkano ne samo u glavama ljudi, nego posljedično i u institucionalne mehanizme fulncionisanja BiH. Uzmimo npr. Ustavni sud BiH – svi slobodno misleći ljudi, a posebno svi pravni eksperti, reći će vam da strane sudije u Ustavnom sudu u najmanju ruku nisu sretno rješenje, s tom razlikom što ce vam neki od njih reći – iako je tako, još su nužni, dok će drugi tvrditi kako je davno došlo vrijeme da u Ustavnom sudu budu iskljucivo domaće sudije.

Kada sebi postavite pitanje zašto su strane sudije uopšte određene u Ustavnom sudu, doći ćete do jednostavnog odgovora. Zbog nedostatka institucionalnog povjerenja, koje se ogleda u strahu od preglasavanja dvojice sudija iz jednog naroda od četvorice sudija iz druga dva naroda. Na ovaj način zacementirano je nepovjerenje u temeljima funkcionisanja Ustavnog suda BiH.

To je samo jedan od primjera (koji se mogu vidjeti na svakom instiuticonalnom obliku i nivou) kako nepovjerenje u stvari kreira našu društvenu stvarnost.

Ako ćemo biti do kraja pošteni i razumni, to nepovjerenje i ti mehanizmi zasnovani na nepovjerenju bili su razumni nakon okončanja rata, pa i do 10 godina poslije, ali sada, 23 godine od završetka rata, nepovjerenje i institucionalni mehanizmi zasnovani na nepovjerenju uništavaju mogućnost progresa drustva u cjelini.

Da se odmah razumijemo, mehanizmi nepovjerenja i mehanizmi institucionalne ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta nisu isto, mada na prvi pogled mogu da liče i zbunjuju.

Prema tome, kada ovdje pišem o mehanizmima nepovjerenja, ne govorim o mehanizmima ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta na kojima počiva ustavna struktura Bosne i Hercegovine i u pogledu te pozicije ravnopravnosti nužno je njeno iskreno prihvatanje od svih političkih aktera. Odsustvo iskrenog prihvatanja te ravnopravnosti pokreće opet točak nepovjerenja i vodi do zadržavanja, pa čak i produbljivanja percepcije i mehanizama institucionalnog nepovjerenja. Zbog toga nije razumno uslovljavati dokidanje institucionalnih mehanizama nepovjerenja, ukidanjem institucionalnih mehanizama ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta, jer na taj način nikada nećete izbaciti nepovjerenje iz temelja funkcionisanja države, a samim tim nećete ukloniti kočnice ozbiljnog razvoja i progresa drustva i u socijalnom i političkom i u ekonomskom smislu. Zašto? Pa prosto zato što se niko neće odreći sadašnjeg ustavnog stepena ravnopravnosti i tu ćete odmah doći u ćorsokak i blokadu, tavoreći i kopracujući se u formi prostog opstanka, dok će svaki razvoj i napredak biti suštinski nemoguć.

Dvadeset tri godine nakon rata, došlo je vrijeme da politički akteri koji preuzmu odgovornost za vlast prije svega prihvate stvarnost takvu kakva jeste, i iz te stvarnosti izvuku najviše moguće na dobrobit svih. Moraju se početi povlačiti potezi koji su zasnovani na povjerenju i u zajedničkom interesu, umjesto onih zasnovanih na nepovjerenju i percepciji da svako svakoga na svakom koraku želi da prevari i izvuče neku korist samo za sebe ili grupu kojoj pripada.

To, naravno, podrazumjeva vrijeme, ali ukoliko taj proces nikada ne započne, to vrijeme potrebno za uspostavu potpunog makar institucionalnog povjerenja nikada neće ni početi teći.

Ni brak zasnovan na nepovjerenju ne može opstati, ni drugarstvo, ni bilo koji drugi odnos, pa kako onda mislimo da bilo kakav oblik državne organizacije može funkcionisati na legalizovanim mehanizmima institucionalnog nepovjerenja.

No, kao i u svemu drugom, povjerenje se dugo gradi i stiče, a izuzetno brzo gubi. Zato je potrebno biti razuman, ne tražiti sve odmah, ne ocekivati odmah previše. Potrebno je graditi povjerenje na svakodnevnoj osnovi i preduzeti neke simbolične političke korake koji bi označili početak jedne nove ere u funkcionisanju BIH. Pronaći tačke nespornih zajedničkih interesa koje onda treba forsirati, a njih zaista može biti mnogo, te pri tom izbjegavati konflikte oko pitanja gdje postoje fundamentalne suprotnosti i onda polako, strpljivo i razumno graditi tu kuću povjerenja, ciglu po ciglu svakog dana, svake sedmice, svake godine sve više i više, do trenutka kada će se povjerenje samo po sebi početi podrazumijevati, a onda će i ona “teška pitanja” vjerovatno sama po sebi izlapjeti.

Za ovakav novi pristup potrebno je prije svega puno hrabrosti, odgovornosti, razuma i političke mudrosti, jer ipak ljudi koji ovdje žive nasušno trebaju prije svega nadu da će biti bolje, a u atmosferi permanentnog konflikta, napetosti i nepovjerenja, takvu nadu ne mogu imati, naprotiv.

Da li će te hrabrosti i mudrosti biti, pokazaće vrijeme. Ja želim da vjerujem da hoće, valjda sam nepopravljivi optimista.