Telefonsko žaljenje
PIŠE: Aleksandar Stojanović
Kristijan Šmit, kojeg institucije Republike Srpske ne prepoznaju kao visokog predstavnika, pozvao je danas NJegovu svetost patrijarha Porfirija na telefon kako bi odao počast svim žrtvama u Podrinju u periodu od 1992. do 1995. godine.
NJegova svetost danas je u Bratuncu služio pomen za sve stradale Srbe u Podrinju, a procjenjuje se da je samo u periodu 1992. do 1995. godine na tom području ubijeno oko 3.500 Srba. Kada se na to doda broj ubijenih od ustaške ruke tokom Drugog svjetskog rata i broj ubijenih od strane okupatora u Prvom svjetskom ratu, ne bi bilo pogrešno da kažemo da je Podrinje drugi Jasenovac za srpski narod.
Toliko krvi koja je potekla Drinom, najbrutalnije ubijani i mučeni Srbi za pravosuđe u BiH, a naročito ono međunarodno, su bili samo broj i još jedna kolateralna šteta. Bez obzira na to, Podrinje je uvijek vaskrsavalo i iznova se dizalo, tako svjedočeći onim najvišim ciljevima i postulatima hrišćanske, pravoslavne vjere.
Međutim, ne može normalan čovjek da ostane imun, da ne pregrize usnu i u bijesu ne odreaguje kad neko ignoriše tolike stradale, kad ubijene ljude predstavljaju kao puki broj, a ubice slobodno šetaju i naslađuju se potomcima ubijenih. Srbi su narod koji je spreman da oprosti, pa oprostili su i Jasenovac, ali boli kad neko želi da žalimo tuđe, a da zaboravimo svoje. Kad svi tuđe žale, a tvoje ponižavaju ili ih spomenu kroz neko saopštenje. Ili telefonski poziv.
Patrijarh Porfirije je u prvoj posjeti u svojstvu patrijarha, na svetom mjestu Jasenovcu, u svojoj besjedi rekao da “zločinci nemaju ime i prezime, ni vjeru, ni naciju” i da nam “pamćenje ne smije postati zlopamćenje”, a to je ponovio na svakom groblju i na svim stratištima koje je obišao. I zaista, taj ružan odnos komšija i međunarodnih predstavnika, ne smije da nas pretvori u nešto što nikada nismo bili – mrzitelje, osvetoljubive i krvi gladne zvijeri. Bez obzira kako naše žrtve tretiraju, mi moramo tuđe da tretiramo kao svoje, jer nijedan čovjek ne zaslužuje da bude tretiran kao broj ili statistički podatak.
Lijepo je što je Kristijan Šmit pozvao patrijarha kako bi odao počast žrtvama, ali taj gest bi imao smisla samo ako bi i 11. jula obavio telefonski poziv. On će tog dana biti u Potočarima i pričati već 1000 puta ponovljene priče. I treba da bude, neka se pokloni svakom nevino stradalom, ali trebao je da bude i 2. jula u Bratuncu. I treba da bude na obilježavanju svakog stradanja. Jer upravo je ta licemjerna, hinjska i perfidna licemjernost najveći razlog nepostizanja pomirenja. Takvim odnosom drugi put pucaju ili stavljaju nož pod vrat žrtvama.
Ovaj njemački diplomata bi trebao biti dobro svjestan šta nosi teška prošlost, šta je breme zločina i da razumije narode koji su postradali, jer dolazi iz naroda koji je počinio najgore užase u istoriji. Umjesto toga, on smatra da je dovoljno pozvati nekog telefonom i da Srbi budu oduševljeni. Taj potez je toliko bijedan, da se može tumačiti kao nastavak onog odnosa kojeg su Nijemci imali posljednjih 120 godina prema Srbima.
Tačno je da su došla vremena da se sve obavlja preko telefona, sve na poruku i poziv, sve se slika i snima. Ali nisu još i nikad neće doći vremena da se žal za stradanje jednog naroda saopštava telefonom. Ako želi uvažavanje, pa možda i priznanje da je visoki predstvnik, Šmit bi trebao da se distancira od licemjerja i vrijeđanja inteligencije kojem svjedočimo godinama i zbog čega je BiH danas banana država, uz Ukrajinu možda i jedina u Evropi.
