Trećina zaposlenih u RS jede budžetski hljeb: Svi bi u fotelju, a niko da zasuče rukave
Tako je nedavno više od 1.100 zahtjeva potencijalnih kandidata pristiglo na konkurs Gradske uprave grada Banjaluka kojim se tražio 41 novi radnik. U isto vrijeme firma “Prijedorčanka”, koja se godinama bavi proizvodnjom rakija, voćnih destilata, koncentrisanih sokova od voća i povrća, na svoj konkurs za nove radnike nije dobila nijednu prijavu.
-Tražili smo četvoricu traktorista i nekoliko voćara, niko nam se nije javio. Džaba redovna plata, prijava, smještaj i hrana-priča Nikola Vukelić, vlasnik, i dodaje da ni inženjeri neće u voćnjak i oni čekaju kancelariju.
-Da tek vidite kako to izgleda u sezoni branja, to su sve ljudi sa 60 pa i više godina, nigdje mladog čovjeka nema. Za koju godinu mi nećemo imati radnika i majstora, šta sa voćnjacima kada nema ko raditi u njima- kaže on.
U Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske trenutni broj nezaposlenih na evidenciji je 134.527 osoba, a u isto vrijeme procjene stručnjaka kažu da oko trećina zaposlenih u RS jede budžetski hljeb. Ovako stanje nepovoljno utiče na dvije stvari, prvo što opterećuje ionako preopterećene i prazne budžete, a drugo što sve manje radnika u realnom sektoru, to jest proizvodnji, privredi, građevini i sličnim granama, znači i sve manje profita, uplate PDV-a, rast BDP-a i na kraju ekonomskog rasta i jačanja.
Pero Ćorić, direktor Sektora granskih udruženja u Privrednoj komori RS, kaže kako je suština problema u tome da je preopterećen sistem nagrađivanja, jer su plate u javnoj upravi daleko veće nego u javnom sektoru.
-U privrednim subjektima se ne plaća diploma, nego rad i znanje, a ovamo znanja ne moraš imati previše, ali se plata obračunava po stepenu. Tako da nije rijedak slučaj da u određenoj firmi imate radnika koji ima veću platu od inženjera. Zašto? Pa zato jer je gazda procijenio da on radom, znanjem i iskustvom više doprinosi firmi nego ovaj drugi- kaže Ćorić.
Istini za volju, na konkurse u Tvornici obuće “Bema” uvijek stiže dovoljno prijava, ali ne struke koje bi trebalo. Kako kaže Marinko Umičević, direktor, obućara nema pa da ga platiš suvim zlatom.
-Sad primamo 50 radnika, ali nema obućara. Nijedan se nije javio, a ja više ne mogu da plaćam prekvalifikacije. Nemam ni inženjera da ga zlatom platim. Pored ovih 50 radnika treba mi i deset modelara i kreatora koje hoću da pošaljem u Italiju da nauče kako se radi, da vide nove trendove, ali nijednog nema, i šta sada da radim i s kim, priča Umičević.
On je istakao i činjenicu da i pored toga što grad svakog đaka koji upiše srednju obućarsku stipendira sa 150, a “Bema” sa 100 KM, djeca ovu školu zaobilaze u širokom luku.
-To je odraz stanja u društvu, kod nas je misao života da se završi fakultet, a ako nema posla poslije, kao što obično i nema, onda dođeš do doktorata bez dana iskustva i rada- ogorčeno govori Umičević.
Spasoje Albijanić, direktor firme “Monting-montaža” iz Bijeljine, potvrđuje riječi prethodnih sagovornika.
-Mi imamo nevjerovatnu pojavu, a to je da bi svi mladi da rade, ali da u stvari ne rade ništa. Svi maštaju o kancelariji, fotelji i ako može kako, u 11 da se dođe na posao, a u realnom sektoru moraš raditi da bi opstao- kaže Albijanić.
(Nezavisne)
