Tuku naši, a tuku i partizani

Bila je, kažu stariji, poslije onog drugog rata velika kriza u ovim našim zemljama, pa su komunisti odlučili da uvedu boračke dodatke za partizane i pozovu sve njih da se jave. Trebao im je samo jedan svjedok da su bili u partizanima i država ti zahvali s nekoliko stotina dinara mjesečno. Ni malo, ni puno, ali dovoljno da se pomogne život.

Došao tako jedan čovjek, seljak, čuo za dodatak, pa da se prijavi, ali nema svjedoka da je bio u partizanima.

Pitaju ga u komisiji: “Ajde, dobro, reci bar u kojim si bitkama učestvovao.”

“Bila jedna oko Neretve, velika bitka”, veli on, “mjesecima se pucalo. Tukli su naši, ali tukli su i partizani”.

Tako je nesuđeni borac ostao bez Titove penzije jer se, eto, malo zbunio, dezorijentisao u tim novim okolnostima.

Čitav ovaj svijet prilično je zbunjen i niko više danas ne zna ko su “naši”, a ko “partizani”.

Svi te tjeraju da se opredijeliš – jesi li naš ili njihov, jesi za ili protiv. Jesi li za Evropu ili si za Rusiju.

Nema između i nema ali, “znate, ja nisam ničiji”, kako bi rekao legendarni Zijah Sokolović.

Kao nikad dosad, politički lideri sa Zapada jasno pozivaju države i narode da se izjasne na kojoj su strani, za ili protiv Putina.

Iskreno, sve teže razumijem današnji svijet, novo moderno doba u kome više ne važe nikakva pravila, već puka sila.

Moje staromodno shvatanje ne dozvoljava mi da se uklopim u nove okolnosti u kojima mogu jasno reći da pripadamo evropskim državama i mjesto nam je u Evropskoj uniji, a da istovremeno volimo Rusiju s kojom dijelimo istu hrišćansku pravoslavnu vjeru.

Ali, sve više vidim da nisam sam u tom nesnalaženju. Svi su prilično dezorijentisani i svaki dan osluškuju sa koje strane će da “zapuca”. I ko, naši ili njihovi?

(D.J.)