Vijesti 29.04.2017.

Tužna priča sestara Šajić sa Manjače: Same preživljavaju na planini, u četiri kvadrata

ČITANJE: 3 minute

U kućići od četiri metra kvadratna, bez struje, vode, tolaeta i osnovih uslova za život, žive sestre Jovanka (78) i Jerosima (70) koje su jedna drugoj sve što imaju.

U životnoj priči Jerosime i Jovanke sestrinska ljubav jača je od svega, jer se njih dvije 70 godina nisu razdvajale.

Rođene su u staroj drvenoj planinskoj kući u kojoj su živjele sve do prošle zime, dok se nije skroz srušila. Zahvaljujući pomoći dobrih ljudi, sazidana im je kućica, ali i dalje nemaju pod, fasadu, dok im prozore i vrata može otvoriti vjetar.

Život ih nije mazio, ali nikada se nisu ni žalile.

Čak i danas kada nemaju šta da jedu, ne skidaju osmjeh s lica, a u njihovoj maloj kući vlada tužna, ali nekako pozitivna atmosfera.

– Stalno sam radila po tuđim njivama i ostala sama. Nisam imala vremena da razmišljam o udaji kada mi je motika bila sve što imam, a u glavi samo misao kako da se prehranimo – priča Jerosima, sa očima punim suza, ali ipak sa osmjehom na licu.

Kada su im roditelji umrli, ostale su same, a ostalih članova porodice nemaju, osim Jovankine ćerke, koja sada živu u Hrvatskoj i potpuno je zaboravila na svoju majku.

Jerosima brine o svojoj starijoj sestri, trudi se da bar imaju jedan obrok dnevno i snage da dočekaju novi dan.

– Kupimo brašno i malo soli da možemo zamijesiti pogaču, i to uzemo na veresiju pa poslije vraćamo. Samo da nešto pojedemo i da imam snage za cijepanje drva i za preživljavanje – kaže mlađa sestra Jerosima.

Od male kolibe do prve prodavnice imaju više od sat vremena hoda. I onda kada skupe novac, često iznemogle bez hrane nemaju snage ni da odu do u nabavku.

– Snalazimo se kako znamo, nemamo šta ni jesti, ni piti, evo i šporet nam se raspao. Dobijamo 100 KM socijalne pomoći, ali to nam sve dajemo na lijekove, jer sam jako bolesna. Ali šta ćemo, tako nam je sada, ali nije nam nikada u životu bilo lako – kaže je Jovanka.

Dok Jovanka često leži, zbog bolesti, ali i godina, mlađa sestra svako jutro skuplja drva po selu, te ih cijepa kako bi se naveče mogle ogrijati.

– Dok sam bila mlađa mogla sam više raditi, naješće kod komšija. Sada više nema posla, jer sve to mašine rade. Nemamo načina da išta zaradimo, kada oko nas nema nikog – priča Jerosima.

Jerosima još od rata nema ni ličnu kartu, niti dokumenta, jer nema kako doći do grada da preda zahtjev. Tako same i zaboravljene od svih, na vrhu planine, sestre preživljavaju iz dana u dan, u nadi sa će im neko od dobrih ljudi pomoći, jer su od države digle ruke, kao i ona od njih.

Nemaju ništa, treba im sve

Sestrama Šajić potrebno je sve, a jedini koji ponekada navrati i ulije nadu da ima dobrih ljudi jeste Stojan Vuković, predsjednik udruženje starih i nemoćnih „Ruka pomirenja“.

– Ovo je samo jedan primjer kako kod nas žive stari ljudi, a ima ih na hiljade. Pozivam sve dobre ljude da pomognu, svaka pomoć im je dobro došla. Nedavno smo od humaniternog broj prikupili 3.000 KM, ali to je ništa u odnosu na broj ljudi kojima je pomoć potrebna – kaže Vuković.

Za sestre sa Manjače, ali i za sve druge stare i nemoćne, koji nemaju nikog da se brine o njima, ovo udruženje otvorilo je i žiro-račun u Raiffeisen banci na ime Vuković Stojan – 1610-4500-7053-0095. A sve više informacija se može dobiti na broj telefona (065)566-512.

(EuroBlic)