U Banjaluci mjesto u vrtiću dobijete kad vam dijete krene u školu. Možda.

“Dobar dan. Vaše dijete od oktobra može u državni vrtić.”

“Ali, moje dijete u septembru kreće u školu.”

San i java. Nimalo prenakićen scenario, osim što u zbilji neki ovaj poziv možda i ne dočekaju. U Banjaluci.

Lista za prijem djece u državne vrtiće je duga. Valjda. Trebalo bi vjerovati nadležnima, jer niko od nas običnih smrtnika, bar one koje ja poznajem, nije imao uvid u istu. Ipak, činjenica je da je za mnoge roditelje i preduga, ako se osvrnemo na apsurd da djecu prijavljuju za mjesto „na državnim jaslama“, uz nezaobilazne lične izdatke i mjesecima prije nego sleti roda. Nadležni tvrde i da samo treba malo više strpljenja.

„Kad roditelji podnesu zahtjev za upis djeteta, čeka se, u prosjeku, godinu i po, u zavisnosti od uzrasta i lokaliteta. Imamo oko 2 500 mjesta u vrtićima, a godišnje mjesta za nekih 400, koliko ih se ispiše, jer će krenuti u školu. Sva ostala koja se upišu, ona od godinu dana, kod nas treba da borave pet godina. Znači, treba čekati četiri godine da bi se oslobodilo to mjesto“, pojašnjava Mira Galić, zamjenik direktora Centra.

Brojka od 1 500 mališana čiji roditelji cupkaju u tom redu nije nimalo ohrabrujuća. U pitanju je njihovo pravo i, svakako, njihov novac. A ta je kolona jednaka špaliru nezposlenih, onih što obijaju pragove biroa, kolonama ispred javnih kuhinja, redovima onih koji kopaju po kontejnerima. Nadležni tvrde da proceduru, s obzirom na kapacitete, jednostavno nije moguće pojednostaviti.

“Imamo 1 500 zahtjeva, a mjesta je 400, što znači da svako treće ili četvrto dijete može doći na red”, kaže Galićeva.

Poenta je, zaključuje ona, da gradu Banja Luka treba više vrtića, tačnije, još najmanje deset, kako bi se, shodno matičnom uredu, ispoštovali uslovi za svu djecu. Aleluja i gdje ste onda navalile da rađate?! Ako čekam i tih godinu i po i ako znam koliko je vrtića izgrađeno od posljednjeg rata, jer je to ovdje mjera prije i poslije za sve pa i život i, ako se prisjetim da se tokom svake predizborne kampanje poprilično glasno poteže to pitanje, jasno mi je da nema mjesta za našu djecu. Prisjetih se i priče o slučaju u Jagodini, gdje je svojevremeno gradonačelnik Dragan Marković Palma, dobivši informaciju da nedostaje slobodnih mjesta u vrtićima, preko noći odlučio da rupa iskopana za temelj budućeg tržnog centra od tog dana postaje rupa za temelj obdaništa. Ako je i mit, dobro zvuči.

“Događa se i da roditeji odgađaju, mi ih nazovemo, a oni kažu da ne bi sada. U svakom slučaju i oni sami treba malo više da se angažuju”, poručuju iz Centra.

Dakle, roditelji i sami ste krivi! Pa sad, ako već imaju brojeve telefona i zovu i mamu i tatu, kao što isto tako tvrde, kako je moguće da ima onih koji kažu da im se nikad nisu javili. Ili su telefoni pokvareni ili neko ne govori istinu.

„Mi smo konkurisali kad je sin imao dva mjeseca i još nas nisu zvali, a Pavle sad ima tri godine i četiri mjeseca. Ako za tri godine nije došao na red, kad će dođi? Sa šest? Kad krene u školu?“, ogorčena je Blaženka Cuca, majka dva dječaka, koja poručuje da je itekako razočarana u sistem, ali i zahvalna na privatnom vrtiću u kojem je njeno dijete srećno i zadovoljno.

Drugog sina, koji ima devet mjeseci, zog toga do sada nije ni prijavila već će, kaže, idućeg mjeseca, za kada je najavljena lista slobodnih mjesta u banjalučkim vrtićima, čime bi trebalo da bude smanjen broj djece koja čekaju na upis. Poduga je lista i onih koji nikad neće ni pokušati da prijave svoje dijete. Evo, na primjer, ja. Iako imam skoro trogodišnjaka, nikad nisam ni pokušala da ga upišem u državni vrtić. Pomislila jesam, ali sam tom idejom samo obrisala guzicu, više puta, jer sam ubijeđena da je bitka duga, teška i vjerovatno izgubljena.

I tu se nekako prikrio najveći problem. To što već unaprijed znamo da je nešto osuđeno na propast. Sistemski. Da se neću javiti na konkurs za posao, gdje zadovoljam kriterije, jer znam da to radno mjesto već čeka nekog ili da će mi, za utjehu, reći da sam prekvalifikovana. Samo kod nas kvalifikovan može da cijepa karte pred javnim WC-om ili liže prst za tikete na tomboli, drugdje je stručnjak. Samo ovdje možeš godinama unaprijed odustati od mjesta na fakultetu, onog radnog, mjesta u vrtiću, kod određenog doktora, pekara, matičara, kod svakog kurte i murte koja kormilari tvojim životom, jer znaš da tako pošten i normalan nećeš uspjeti. Ili zato što nisi odgovarajući partijski član.

To je esencija jada zašto moje ili tvoje dijete možda nikad neće doživjeti ručak i spavanje u državnom vrtiću, iako nadležni tvrde da je to prosto nemoguće. Jer nemamo šta da damo zauzvrat. Jer neću da podmićujem nikoga. Da dižem kredit i kupujem radno i vrtićko mjesto. Možda i hoću, al’ ne želim ratu na bezobrazluk, nepoštenje, nepotizam i kriminal.

Mira Galić me, na pitanje da li je potrebna veza da dijete bude upisano u državni vrtić, ubjeđivala da takvim stvarima i pričama, kao i političkom kurvanju ne bi trebalo da bude mjesta tamo gdje su naša djeca, gdje je ono što je svima sveto i što je naša budućnost. Nije me ubijedila…

(Lolamagazin.com)