U Banjaluci više kladionica nego pekara

Na čak 756 lokacija u RS moguće je uplatiti i isplatiti kladioničarski tiket.

Upućeni kažu da je, zasigurno, manje pekara, s tim što se sve one, za razliku od kladionica, ne mogu pohvaliti obimom posla.

Ukratko, u nedostatku hljeba,  koji mnogi jedva sebi priušte, ne odustaje se od igara, o čemu svjedoči i podatak da je prihod koji se bilježi u kockarnicama i sličnim objektima u stalnom porastu.

Brojke su neumoljive, te pokazuju da je lani ukupan prihod od igara na sreću u RS iznosio blizu 20 miliona maraka, a riječ je o svoti “teškoj” koliko i nekoliko godišnjih budžeta manjih opština.

Ili, ako ćemo se baviti statistikom, na svaku lokalnu zajednicu, u prosjeku, dolazi 12 sportskih kladionica.

– Sigurno je manje pekara nego kladionica. Osim toga, treba reći da je kod dobrog dijela pekara loše stanje kada je riječ o poslovanju, mada ima i onih koje posluju dobro- priča Saša Trivić, predsjednik Udruženja pekara RS.

Sa druge strane, kladionice niču kao pečurke poslije kiše i teško je ući u neku praznu. Tiketi se masovno sastavljaju.

– Za pultom u kladionici radim otprilike pet godina. Ko su kladioničari? Uglavom mladići srednjoškolskog uzrasta, ali ima i starijih. Dolaze i djevojke ili dame srednjih godina. Ma, nema pravila i čini mi se da je kladioničara sve više- priča radnik u jednoj kladionici.

Da su njegove procjene vjerodostojne, svjedoče i riječi Danijele Kovačević, službenice za odnose s javnošću Republičke uprave za igre na sreću, koja kaže da je prihod po osnovu naknada za priređivanje kladioničkih igara na sreću u prošloj godini porastao za 23,6 odsto u odnosu na godinu ranije.

Kladionice, međutim, nisu usamljene, jer nije mali broj i ostalih objekata u kojima građani pokušavaju, uglavnom malim ulogom, doći do lake zarade.

– U evidenciji Republičke uprave za igre na sreću registrovana su 22 priređivača igara na sreću putem automata, koji su ukupno otvorili 384 automat-kluba sa 4.293 automata za igre na sreću- kaže Kovačevićeva.

Na narodnu izreku “Dajte narodu hljeba i igara”, koja datira iz davnih vremena čovjekove društvene kulture, podsjeća i Sanja Radetić-Lovrić, vanredni profesor na studijskom programu psihologija banjalučkog Filozofskog fakulteta, koja ističe da, nažalost, i u savremenom društvu ova izreka nalazi svoje opravdanje.

– Ponekad je veoma teško i samom pojedincu i njegovoj okolini prepoznati kada igra prestaje biti zdrava potreba za igrom, postaje opsesija i prerasta u zavisnost- upozorava Radetić-Lovrićeva.

U psihologiji se, po njenim riječima, o zavisnosti u igranju igara na sreću najčešće govori onda kada potreba za igrom remeti svakodnevne obaveze, navike i zadatke, odnosno kada pojedinac, da bi igrao igre na sreću, postaje disfunkcionalan u obavljanju svojih drugih socijalnih uloga, poput radnih, porodičnih, zdravstvenih, školskih i slično.

(Nezavisne novine)