U zemlji doktora lažnjaka

PIŠE: Nataša Tešanović

Legenda kaže da Josip Broz Tito nije bio ni Hrvat ni bravar, nego se iza pažljivo osmišljenog revolucionarnog i južnoslovenskog imidža skrivao ruski bonvivan, koji je čitao Šekspira i svirao klavir.

To što je u međuvremenu stekao titule i predsjednika i maršala i počasnog doktora svih univerziteta bivše SFRJ i nekoliko nesvrstanih, nije ga, međutim, omelo da ostane upamćen kao bravar koji je skoro četiri decenije vodio zemlju; zemlju iz koje će, kao iz osakaćene morske zvijezde, nastati šest novih, i jedna u pokušaju, čiji će lideri i liderčići, bez obzira na stepen stručne spreme, baštiniti zajedničku osobinu, tačnije isti nedosanjani san: da budu kao Tito, bravar.

Neki su se u toj želji baš zadali, pa su za proteklih četvrt vijeka od kraja bratoubilačkih sukoba, obrazovne sisteme u sopstvenom ataru do te mjere devastirali, da je biti bravar, ili zidar, ili pekar, pored prefiksa dostojanstven (jer svaki je posao takav, ako se vrijedno i pošteno radi) dobili i atribute “istinit” i “pravi”.

Danas nam je teško povjerovati da bi se neko baš lažno predstavljao kao metalostrugar, ili da bi falsifikovao diplomu konobara (pa dobro, ovu možda i bi zbog sezonske tražnje i ljetovanja u Dubrovniku pride), dočim za razne fakultetske diplome danas dobrano treba dokazivati da su stečene ozbiljnim radom, bez mita i protekcije, a naročito polaganjem svih ispita, lično i personalno.

To dokazivanje “nevinosti”, a ne krivice, preciznosti radi, obavlja se samo kod onih rijetkih, mahom privatnih i uspješnih poslodavaca, koji traže znanje i pri tom ispoljavaju poseban vid alergije na diplome stečene na nekim od privatnih fakulteta domaće nam radinosti.

Država se, zajedno sa njenim brojnim ministarstvima i institucijama, sasvim lijepo zadovoljava, pa čak i radije prihvata sumnjive diplome, prepisane doktorate, falsifikovane mastere i slične zvučne uratke visokih nam škola u raznijem varošima.

Od Brčkog do Širokog Brijega, od Travnika do Gradiške, izvinjavam se onima koje (ne) spomenuh, lijepo se i za različita zanimanja može otputovati i istim se za dan-dva okititi. Da je štancanje kvazidiploma (Mega)trend, pokazali su i u velikim gradovima.

Prošlih dana smo tako muku mučili da utvrdimo da li je doktorica Sebija, doskorašnja nam predsjednikovica, svoj doktorat stekla u Zagrebu ili Sarajevu, kako je naknadno utvrdio Asim dr stari Kurjak, nakon što je prvo rekao da joj nikad nije bio mentor, a onda se sjetio da jeste.

Ali ne u Zagrebu, gdje inače radi, već u Sarajevu, gdje povremeno dolazi i potpisuje mentorstva. Na koja, da li zbog godina ili koječeg zaboravi. Pa se onda sjeti. Ili ga ljubazno podsjete. Ili posjete, kao i novinara kome se povjerio, i koji je o spornim postdiplomskim studijama aktuelne direktorice sarajevskog Kliničkog centra javno prozborio.

Sve u svemu, Sebijin doktorat se pokazao kao ne baš najčistiji. To što se tome i ne čudimo toliko, također puno govori. A kako i da se čudimo nakon, recimo, engleskog doktorata ministra u skoro svim vladama Srpske, Petra Đokića? ili onih kojima se kite razni Selaci i Burilovići, Nešići i Gligorići.

Da će se obračunati s ovom epidemijskom pojavom, najavio je na početku svog mandata aktuelni ministar za visoko obrazovanje Srpske Srđan Rajčević, vlasnik nekoliko diploma čije je porijeklo i autentičnost morao u međuvremenu i sam da dokazuje.

U međuvremenu se desila pandemija korone i virus lažnih diploma je kod javnosti i Vlade pao u drugi plan. Doduše, ne toliko da, slušajući retorički tanane istupe njenih pojedinih ministara, punih poštapalica i gramatičkih grešaka, posumnjamo da su uopšte i autori svojih doktorskih disertacija.

Ali koga briga. Za uspjeh danas i ovdje, kako nam to lijepo reče najveći među liderima, ne treba ni fakultet, a kamoli doktorat. Sem ako niste gradonačelnik. E tu bi vam diploma već trebala. A negdje vam je, vala i viška, i pravu diplomu i dokazani rad u struci obaška mijenjate za politiku, koja je zna se šta…

I za kraj, što neko pametniji reče, postali smo toliko neobrazovani, da ne umijemo ni prepoznati onog ko je zaista obrazovan. Bravara možemo, sa ili bez diplome. Dakle, vratite nam bravara, sve mu je oprošteno.

(Nezavisne)