Politika 20.05.2024.

Ujedinjene nacije i genocid

ČITANJE: 5 minuta

Tokom tri godine ratovanja u BiH nijedan ratni sukob nije okarakterisan kao genocidan osim u Srebrenici. Ako je bilo genocidnih namera, kako se nisu ostvarile u prethodnim bitkama? Otkuda da samo u Srebrenici bukne genocid, a drugde ga tokom tri godine nije bilo?

Piše: Zoran Avramović/Politika

Stižu vesti da srpski narod ponovo zapljuskuje lažni genocid, ovoga puta iz UN. Višedecenijska demonizacija našeg naroda se nastavlja, ovoga puta iz najviše međunarodne organizacije u koautorstvu Nemačke i Ruande, dve države koje su počinile genocide s milionskim žrtvama u 20. veku! Posle nekoliko regionalnih antisrpskih rezolucija krenulo se i na UN. Da li je moguće da UN raspravlja o „genocidu” u Srebrenici kao opominjućem primeru ovog zločina? Da li je mogućno da se prihvati politička volja i sila nekih članica UN, a odbaci naučna istina o Srebrenici, istina iznad koje više i veće nema? Da jedna politička rezolucija uređuje obrazovne programa, a ne naučnici i stručnjaci koji se bave obrazovanjem? Da sila, kao u totalitarizmu bude jedini kriterijum društvene i državne regulacije pojma pravde! I samo pokretanje rezolucije o Srebrenici u UN pokazuje nameru da se otrovna strela uputi Srbima, a da zabašure veliki genocidi u 20. veku.

Dogodilo se više zločina genocida tokom prošlog veka. Rusini ubijani u Ukrajini tokom Prvog svetskog rata. Austrijska vojska ubija civilno srpsko stanovništvo 1914. godine. Japanci su u oblasti Mandžurije ubili milione Kineza u Drugom svetskom ratu. Ustaška država u Hrvatskoj ubila je oko milion Srba (800.000), Jevreja i Roma tokom Drugog svetskog rata. Velika Britanija je pobila milione Indusa. Amerikanci Indijance i dva miliona Vijetnamaca. Amerikanci su bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki. Turska država ubila oko milion Jermena tokom Prvog svetskog rata. Nemački nacisti oko šest miliona Jevreja i dvadeset miliona Sovjeta. U Ruandi je 1994. ubijeno milion pripadnika manjinskog naroda Tutsa od strane Huta. U Gazi, 2024. godine, 30.000 ubijenih Palestinaca (sve kategorije stanovništva), s razorenim objektima i infrastrukturom. Kakva mračna slika genocida u 20. veku!

Ideologija „srpskog genocida” je pripremljena u zapadnim političkim i medijskim centrima, a ostvarena u Haškom tribunalu; 25 godina on sudi prvenstveno Srbima. Treba se podsetiti Nirnberškog procesa. Međunarodni sud je radio godinu dana 1945–1946. godine, za četiri oblika ranih zločina (ne i genocid) osuđeno je na smrtnu kaznu 12 nemačkih generala, sedam zatvorskih kazni i tri oslobađajuće presude. I sve to za nacističko ubistvo 60 miliona Evropljana (i sveta) i nemerljivu materijalnu štetu! U haškim suđenjima Srbi su osuđeni na ukupno 1.138 godina zatvora. Od toga sedam doživotnih robija. A nijedan Hrvat protiv zločina nad Srbima, nijedan Bošnjak (musliman), nijedan kosovski Albanac. Prema haškim presudama, niko od Hrvata i Bošnjaka i Albanaca nije činio zločine prema Srbima (SB, 9. jun 2021). Istovremeno, za ubistvo 3.267 Srba, okrivljeni Bošnjaci su osuđeni na ukupno 22 godine! Pritom Srbi su etnički očišćeni iz Hrvatske (500.000), iz Federacije BiH (300.000) iz sa Kosova i Metohije (300.000).

Ne mogu se upoređivati Haški i Nirnberški sud ni po jednom parametru, osim da je u pitanju ratni događaj. Ali ako se samo izdvoje oblici ratnog zločina i njegove posledice čovek sa malo znanja i osećanja za pravdu zacrveni od stida. Pravda kao odmazda.

Zajedničko hrvatskom, bošnjačkom (muslimanskom) i kosovsko-albanskom optužujućem, lažnom jeziku protiv Srba (1990–2024) je reč genocid. To je zločin pojma. Zločinačka manipulacija sa srpskim genocidom je istorijska i politička fantastika koja se proizvodi u zapadnoevropskoj javnosti. Nijedan elemenat genocidnog događaja nije održiv u slučaju Srebrenice.

Najpre, teorija pojma genocid. U svim stručnim rečnicima i teorijskim radovima pojam genocida označava svesno uništavanje nacije, rase, verske zajednice. Dva osnovna elementa ovog pojma su „svesna namera (cilj) i fizičko istrebljenje” svih kategorija nacionalne, rasne, verske zajednice. Nijedan dokument srpske strane tokom ratovanja ne sadrži reč i plan istrebljenja nesrpskog stanovništva. Tri godine ratnih sukoba bez genocida, a u samoj Srebrenici 1995. godine, svesno su pošteđeni žene, deca, starci. (Ratni zločin se dogodio nad zarobljenim muslimanskim vojnicima, a to nema veze s genocidom.) Ali postoji fonozapis da je Franjo Tuđman 1995. godine ne Brionima naredio hrvatskoj vojsci da „udare Srbe tako da nestanu”.

Tokom tri godine ratovanja u BiH nijedan ratni sukob nije okarakterisan kao genocidan osim u Srebrenici. Ako je bilo genocidnih namera, kako se nisu ostvarile u prethodnim bitkama? Otkuda da samo u Srebrenici bukne genocid, a drugde ga tokom tri godine nije bilo? Odgovor se nalazi u interpretativnoj strategiji one zapadne politike koja hoće da srpsku borbu (u BiH i drugim republikama) imenuje kao zločinačku (genocidnu), a borbu drugih nacija i vera kao oslobodilačku.

Ovom antisrpskom planu dat je sudski „epilog”. Haške sudije donose odluke većinskim glasovima u sudskom veću (tri prema dva). To znači da se preglasavaju. Drugim rečima, manjina i većina u presudi ne misli isto o kazni i krivici. Ako se ovome doda činjenica da su samo srpski politički i vojni lideri iz Srpske Krajine, Republike Srpske i Srbije (SR Jugoslavije) optuženi za ratne zločine (neki za genocid) onda „priča” o individualizaciji krivice pada, a na površinu izbija simbolika kolektivne krivice srpskog naroda.

Pokušaji da se sudske presude ozakone tako da se ne smeju javno dovoditi u pitanje je neodrživo. To bi bilo ponižavajuće za „naučno znanje” o sudu, pravdi, istoriji kao i za sudijski stalež. Nijedna ozbiljna nauka i naučnik ne mogu pristati na apsolutnu istinu haških presuda. Ako nauka ne teži apsolutnoj istini, to još manje može sudska presuda. Na apsurdnost kažnjavanja „negacije Srebrenice” ukazali su mnogi naučnici. To bi bio zakon protiv slobode istraživanja i demokratskih principa. Gideon Grajf je to precizno izrazio – Srebrenica nije genocid. Potrebna je prava, na pojmovima i činjenicama zasnovana interpretacija sukoba na Balkanu, interpretacija koja će ući u istoriju.

Konačno, presude Haškog suda ne prihvata najveći deo srpske javnosti. Nema načina da se naučna i opšta javnost uguši. A vreme radi svoje. Srpska javnost ima dugo pamćenje, ima jako osećanje pravičnosti i zna da upoređuje.