Ukrajina je krenula u odlučujuću ofenzivu, a onda je zavladao muk

Dugo najavljivana velika, da ne kažemo odlučujuća, ofenziva ukrajinskih snaga na jugu Ukrajine konačno je krenula 29. kolovoza. Prigodno, u svom stilu, predsjednik Zelenskij poručio je ruskim vojnicima: “Ako želite preživjeti, vrijeme je da pobjegnete. Idite kući.”

Oleksij Arestovič, viši savjetnik Zelenskog, komentirajući ofenzivu u regiji Herson rekao je da je ruska obrana “probijena u nekoliko sati”. Tome se pridružio i američki CNN tvrdnjama da je od dobro obaviještenog izvora saznao da su ukrajinske snage na nekoliko mjesta probile rusku crtu obrane te da su već u prvim satima napada oslobodile četiri sela. No onda je s ukrajinske strane zavladao muk.

Dva dana potpune tišine

U službenim dnevnim izvještajima ukrajinskog ministarstva obrane ofenziva se ni ne spominje. Dva dana potpune tišine. No zato je rusko ministarstvo obrane preko svih njemu dostupnih medija još 29. kolovoza ustvrdilo da je ukrajinski napad odbijen te da su napadačima naneseni ogromni gubici, čak tisuću dvjesto poginulih. Puno prevelika brojka za manje od jednog punog dana borbi.

Puno objektivniji, iako ne znači i potpuno istiniti, izvještaji su ruskih blogera koji priznaju da su ukrajinske snage uspjele osvojiti nekoliko sela. Znakovito je da ukrajinski blogeri ne izvještavaju o ukrajinskim uspjesima, već se skoro isključivo orijentiraju na analize “što će biti ako bude”. I naravno, nezaobilazni su izvještaji o ukrajinskim napadima na ruske položaje u dubini – skladišta oružja i streljiva, zapovjedna mjesta i vojarne. I mostove preko Dnjepra.

Po ukrajinskim tvrdnjama na desnoj obali Dnjepra nalazi se oko 25 tisuća ruskih vojnika. Dobro utvrđenih, još bolje naoružanih i (za sada) bez logističkih problema. Stoga će se jako teško ostvariti ukrajinske želje da sva ta sila vojnika odjednom počne bježati prema Dnjepru i preko njega. Za sada je ukrajinski pritisak daleko preslab da bi do toga došlo. Da su ukrajinske snage uspjele ostvariti brze i duboke prodore u rusku pozadinu, onda bi masovno napuštanje položaja ruskih vojnika bilo itekako izgledno. Ovako, s napredovanjem od nekoliko kilometara, ništa od toga.

Logistika kao presudni faktor

Ukrajinski zapovjednici na terenu svakom tko ih pita stalno ponavljaju da nemaju dovoljno oružja i streljiva. Nikad dosta. Prije samo nekoliko dana pojedini su ukrajinski i zapadni mediji tvrdili kako ukrajinska vojska ne može izvesti ofenzivu na jugu jer nema na raspolaganju ni približno toliko granata i raketa koliko imaju Rusi.

Istina je da ukrajinska logistika ne može osigurati istu količinu streljiva koju osigurava ruska. Države koje su odlučile pomoći Ukrajini jednostavno nemaju dostatne logističke kapacitete da zadovolje sve ukrajinske potrebe, da ne kažemo želje. Pa čak ni Sjedinjene Države.

Tim prije jer je Turska odlučila ostati po strani. S drugom najbrojnijom vojskom u NATO-u (više od 355 tisuća vojnika) i ogromnom vojnom industrijom, Turska bi mogla Ukrajini osigurati ogromnu pomoć. Međutim, duboko povrijeđen europskim i američkim odnosom prema Turskoj od kada je predsjednik, Erdogan je odlučio solirati.

Ni Turska ni Mađarska ne pokazuju ni najmanju namjeru da pomognu Ukrajini

Kao neutralan posrednik između Rusije i Ukrajine Erdogan omogućava turskom gospodarstvu ekstra zarade u milijardama dolara, sve zahvaljujući enormnom povećanju trgovinske razmjene s Rusijom. O turskom pridruživanju američko-europskim ekonomskim sankcijama Rusiji nema ni govora.

Erdogan usput, tek toliko da mu ne bi netko štogod prigovorio, prijeti blokadom ulaska Finske i Švedske u NATO. Osim Turske, ni Mađarska ne pokazuje ni najmanju namjeru da ičim pomogne Ukrajini. Doduše, dozvolili su ulazak ukrajinskih izbjeglica te, nakon mjeseci pritiska, tranzit naoružanja i streljiva prema Ukrajini.

Iskreno, nije da su se i neke vojno snažne države nešto naročito istakle. Svi pričaju o Njemačkoj, dok se zanemaruje činjenica da ni Francuska ne šalje ogromne količine oružja. Pariz je odlučio da neće s javnošću podijeliti sve detalje pomoći Ukrajini. Zlobnici bi rekli – zato što i nema što podijeliti. Najznačajnija pomoć je osamnaest samovoznih haubica na kamionima Caesar. I navodno podosta streljiva za njih. Zna se da je nešto PZO raketnih sustava Mistrale došlo u Ukrajinu.

S druge strane, nije tajna da u francuskim skladištima u rezervi stoji hrpa naoružanja koje bi itekako dobro došlo Ukrajincima. Tegljene i samovozne haubice od 155 mm, oklopna borbena vozila naoružana topovima od 90 i 105 mm, izvidnička vozila itd. Za sada ne postoje ni naznake da bi se francuska vojska masovnije uključila u proces obuke ukrajinskih vojnika, a još manje da bi Ukrajinci mogli doći na obuku u Francusku. Možda sasvim nebitno, a možda i ne, i Francuska je itekako ovisna o ruskom plinu. Ne toliko kao Njemačka, ali ipak ne baš zanemarljivih 20%.

I Rusi u problemima?

Zapadni analitičari, da ne kažemo obavještajne službe, već duže vrijeme špekuliraju može li ruska logistika izdržati ovu razinu potrošnje streljiva u Ukrajini. Pritom se ponajviše misli na streljivo za artiljeriju. Izvode se računice i procjene koje onda, u pravilu, dolaze do zaključka da su ruske zalihe pri kraju.

Možda jesu, a možda nisu. No ono što je sigurno jest da ruski generali zaduženi za logistiku mogu zakazati na području prehrane vojnika i osiguranja vreća za spavanje, ali ne mogu zakazati u osiguranju dostatne količine granata i raketa. Ruski vojni vrh na dnevnoj bazi itekako pomno prati količine potrošenog streljiva i razrađuje planove za nadomještaj.

Očekivano smanjenje razine borbenih djelovanja tijekom jeseni i zime omogućit će ruskoj vojnoj industriji da djelomično nadomjesti potrošene količine. Bjeloruski predsjednik Lukašenko javno je priznao da njegova država šalje streljivo ruskim snagama izravno u Ukrajinu. Sretan što (za sada) ne mora slati bjeloruske vojnike, Lukašenko rado isporučuje stotine tona streljiva.

Rusko ministarstvo obrane vjerojatno uspijeva nabaviti i nešto streljiva od prijateljskih država koje su nekad bile u sastavu Sovjetskog Saveza.

Međutim, država koja može dugoročno potpuno riješiti sve probleme osiguranja dostatnih količina artiljerijskog streljiva je Kina. Odluka da se, usprkos svemu, održi vojna vježba Vostok 2022 prije svega pokazuje odlučnost Pekinga da stane uz Moskvu. Doduše, ove će godine sudjelovati samo 50 tisuća vojnika. Daleko je to od čak 300 tisuća koliko je sudjelovalo na Vostoku 2018, no i vremena su bitno drukčija.

Kina mijenja politiku u korist Rusije

Ratne igre počinju 1. rujna. Uz ruske i kineske vojnike sudjelovat će i snage Indije, Laosa, Mongolije, Nikaragve, Alžira, Sirije, kao i vojno osoblje iz Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana. Ruski i kineski brodovi izvodit će pomorske vježbe u Japanskom moru, u području koje se još oporavlja od kineskih masovnih vježbi oko Tajvana.

Iako su u veljači ove godine, neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu, Putin i Xi Jinping proglasili partnerstvo “bez ograničenja” između Rusije i Kine, Peking se donedavno suzdržavao od slanja vojne pomoći. No nakon svih događanja oko Tajvana vrlo je izgledno da je ta politika promijenjena u rusku korist.

(Mario Galić/index.hr)