Ukrajinska ofanziva počela je prije godinu dana, propala je, sad nadiru Rusi

PIŠE: Ivan Čović

Prije godinu dana, 4. lipnja 2023. godine, započela je ofenziva ukrajinskih oružanih snaga, koja je neslavno završila.

Ruska Federacija je unaprijed znala za ofenzivu. Pravac glavnog napada (južna fronta) nije bio tajna – od kraja 2022. godine o tome se otvoreno govorilo i u Ukrajini i na Zapadu i svo to vrijeme Rusi su intenzivno pripremali utvrde, koje još uvijek stoje.

Ni vrijeme napada nije iznenadilo rusku stranu. Kako je izvijestilo rusko Ministarstvo obrane na početku ofenzive, načelnik Glavnog stožera ruskog OS-a Gerasimov osobno je bio prisutan na južnom bojištu, zapovijedajući obranom.

Problem nije bio u curenju obavještajnih podataka

Iako se govorilo o curenju obavještajnih podataka, to je najvjerojatnije pogrešno tumačenje neuspjeha. Do tada su obje strane već uspostavile strogi nadzor uz pomoć bespilotnih letjelica desetak kilometara iza linije fronte, pa su Rusi mogli unaprijed otkriti raspoređivanje ukrajinskih oružanih snaga.

Velike su se nade polagale u ofenzivu. Ciljevi su joj bili presijecanje kopnenog koridora prema Krimu, pristup poluotoku i njegova izolacija stalnim napadima na Krimski most, što bi Rusima učinilo njegovo zadržavanje krajnje problematičnim.

Ništa nije išlo po planu

Ali ofenziva nije išla po planu. Unatoč velikim gubicima postignut je minimalan uspjeh, a ofenziva je izgubila “dah” u listopadu prošle godine. Rezultate je sažeo tadašnji vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine Valerij Zalužni intervjuu za The Economist.

U njemu je rekao da se ponavlja situacija iz Prvog svjetskog rata kada su obrambeni sustavi potpuno neutralizirali napadački potencijal neprijatelja. Stoga je, kako je vjerovao Zalužni, situacija na fronti zašla u slijepu ulicu.

Neuspjeh ofanzive izazvao promjenu u Ukrajini

Neuspjeh ofenzive izazvao je i promjenu raspoloženja u ukrajinskom društvu, u kojem su vlasti prethodno stvorile očekivanje brze pobjede. Frustracija i umor od rata počeli su rasti. To je imalo i praktične posljedice za frontu, izražene u izbjegavanju vojne službe i remećenju planova mobilizacije.

U isto vrijeme Zalužnijevo tumačenje situacije nije do kraja bilo točno. Iako situacija zaista jest usporediva s Prvim svjetskim ratom, na fronti se nije dogodio zastoj.

Rusi preuzeli inicijativu

Dokaz je tome to da je ruska vojska preuzela inicijativu i krenula u ofenzivu te zauzela Marijinku i Avidijivku i dio pograničnih teritorija u Harkivskoj oblasti.

Te ofenzive i akcije nisu ni brze ni jednostavne i podrazumijevaju korištenje velikog broja resursa. Uglavnom, upravo je ukrajinska ofenziva u ljeto 2023. godine pokazala da je i u takvim uvjetima moguće napadati i postići uspjeh.

No pokazalo se da se akcije ne mogu uspješno ostvariti brzo s malim grupama i uz minimalnu podršku oklopnih vozila, već se uspjesi mogu postići sporo i uz velike gubitke, tako da se fokusiraju snage na jednu točku dugo vremena, uz snažnu vatrenu podršku. Ukrajinske oružane snage tako su uspjele napredovati do Rabotina u Zaporiškoj oblasti.

Matematika rezervi

O svemu odlučuje matematika rezervi. Ova taktika funkcionira samo ako jedna strana ima više rezervi od druge. A matematika nije bila naklonjena Ukrajini, Rusija je imala više rezervi. Stoga je već u jesen ofenziva ukrajinskog OS-a zaustavljena, a ruska vojska je krenula u ofenzivu koristeći, između ostalog, svoju prednost u artiljeriji i topništvu.

Daljnji tijek događaja na fronti ovisi o tome hoće li matematika rezervi i dalje ići u korist Ruske Federacije ili ne. Odnosno, hoće li Ukrajina uspjeti neutralizirati prednost Ruske Federacije u artiljeriji i topništvu.

Ovisi i o tome, što je možda i važnije, hoće li Ukrajina i Ruska Federacija moći zadržati kontrolu nad svojim trupama i spriječiti kritičan pad borbene učinkovitosti i discipline u vojsci u uvjetima krvavog, iscrpljujućeg rata. To je jedan od glavnih rizika za obje strane.

Neuspjeh prošlogodišnje ofenzive Oružanih snaga Ukrajine uništio je nade Kijeva i Zapada u brzu pobjedu nad Rusijom i usmjerio je rat na put na kojem su preostale tri opcije.

Tri opcije za nastavak rata

Prva je opcija dugotrajni rat iscrpljivanja s rizikom da će Ukrajina biti iscrpljena brže od Ruske Federacije i biti poražena. Iako je dojam da je Rusija u tom smislu sigurnija, rizici su i za nju poprilični. Strah od novih pobuna, dodatnog egzodusa stanovništva, izbjegavanja mobilizacije i unutarnjih nemira obostran je.

Druga je opcija da članice NATO-a uđu u rat, što nosi rizik nuklearnog rata. No to ne znači da će vojnici NATO-a odmah biti poslani na frontu niti je ta opcija izvjesna.

Trenutno u Ukrajini postoje različite vrste plaćenika, instruktora i sl. koji dolaze iz zapadnih (NATO) zemalja. Ti plaćenici nisu regularni vojnici država iz kojih dolaze, već se radi o bivšim vojnicima, ratnim entuzijastima i sl.

Biće sve više plaćenika

S vremenom će biti sve više plaćenika, odnosno onih koji će biti poslani u Ukrajinu a da se pritom ne smatraju regularnim vojnicima neke od zemalja.

To posebno iritira Kremlj i povećava mogućnost daljnje eskalacije, što se moglo vidjeti iz obraćanja ruskih visokih dužnosnika. Npr. ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je prošloga tjedna da u Ukrajini već postoje “specijalci pod krinkom plaćenika”.

NATO već sada šalje svoje osoblje u Ukrajinu

Grubo i pojednostavljeno rečeno, NATO već sada šalje svoje vojno osoblje u Ukrajinu. Iako oni nisu nominalno vojnici koji pripadaju vojsci neke od NATO-ovih članica, to ne mijenja činjenicu da se određeni broj tog vojnog osoblja nalazi u Ukrajini.

Pitanje je kako to Kremlj vidi i što planira poduzeti. To je sve u sferi nagađanja i nitko ne može sa sigurnošću reći ništa. Teško je reći može li NATO organizirati nekakvu “mirovnu misiju” u kojoj bi određen broj vojnika bio raspoređen po unutrašnjosti Ukrajine i po onom dijelu bojišnice na kojem nema sukoba, poput granice s Bjelorusijom, a bilo je i takvih prijedloga, odnosno “probnih balona” koji su puštani u javnost.

Nije jasno je li nova “crvena linija” još samo jedan blef Kremlja

To bi se prezentiralo kao uspostava tampon-zone između dviju zaraćenih strana. U vojnom smislu jasno je da bi to odgovaralo Ukrajini. Time bi dobila mogućnost prebacivanja određenog broja vojnika koji su trenutno rašireni duž cijele granice s Bjelorusijom, kao i na sjeveru Ukrajine.

Ali, naravno, ne treba biti vrsni analitičar da se zaključi kako priču o tampon-zoni ruska strana ne bi “progutala”, već bi se pričalo o novoj “crvenoj liniji”. Opet treba ponoviti, u ovom trenutku zaista nije jasno bi li to bio još jedan blef Kremlja, odnosno nastavak igranja pokera sa Zapadom.

Treći scenario – zaustavljanje rata

Treća je opcija zaustavljanje rata duž prve linije uz određene uvjete, koje obje strane mogu prikazati kao svoju pobjedu. Ukrajina bi zadržala državnost, Rusija osigurala kontrolu nad okupiranim područjima.

Problem je što zasad ne postoje točke oko kojih bi se obje strane dogovorile. Osim toga, početne pozicije i Ukrajine i Rusije su isključive i trenutno ih je nemoguće približiti.

Najvjerojatnija je druga opcija, koja se trenutno i odvija, s time da će se u nekom trenutku obaviti “revizija” stanja u Ukrajini, nakon čega će se opet stvari vraćati na početak.

Vjerojatno će to biti u trenutku nekog novog zahtjeva ili potrebe za borbenim avionima, prije slanja određenog broja NATO-ovog vojnog osoblja ili slanja Taurusa.

(index.hr)