Magazin 12.09.2016.

Uloga Petra Kočića je iznijansirana igra na ivici

ČITANJE: 7 minuta

Vrlo su rijetki oni koji su dali odjeka u Evropi i svijetu kao što je Petar Kočić.

Vašar kojem ga slave naši političari i dio naroda jeste skrnavljenje njegovog imena. To je pitanje koje iziskuje drugi razgovor, a što se tiče toga da nisam rođen u Banjaluci – to je istina. Rođen sam u Sarajevu, ali u vrijeme mog školovanja svaki đak od trećeg razreda osnovne škole znao je za Kočića, pa tako i ja. Međutim, po dolasku ovdje tek sam uvidio koliko on znači jednom narodu i koliko je uzdigao jednu regiju.

Kazao je ovo u intervjuu za “Nezavisne” Željko Erkić, glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), koji će u predstavi “Crno sunce Petra Kočića” tumačiti ulogu velikana pisane riječi i narodnog tribuna sa Zmijanja.

Iako je ostalo više od mjesec dana do premijere ovog komada, kojeg po tekstu Vuleta Žurića režira Nebojša Bradić, za ono što će publika moći da vidi na Velikoj sceni NP RS 18. oktobra vlada veliko interesovanje. Razlog je to što će nacionalni teatar RS predstavom obilježiti jedan vijek od smrti Petra Kočića, kao i to što komad govori o posljednjoj godini njegovog života. Dobro je poznato da je Petar Kočić tu godinu proveo u “Domu za sa uma sišavše”, današnjoj prihijatrijskoj klinici “Laza Lazarević” iz Beograda, koji je 1915. i 1916. bio pod opsadom Austrougarske monarhije.

Ukratko – kako glasi sinopsis, te koja će biti glavna linija i poruka ove predstave?

– Od samog početka komada se vidi da je glavni lik, odnosno Petar Kočić, umno obolio. Njegova dijagnoza, što se spekuliše i u samom komadu, moguće da je nastala od tifusa koji je zaradio dok je boravio u Evropi ili, kako kaže lik doktora iz predstave, čovjek je jednostavno obolio od pritiska koji je Austrija pravila na njega. Predstava ima više linija i poruka, a glavna jeste ta što je Kočića kao duhovnog vođu “Mlade Bosne” Austrougarska carevina optužila kao krivca za Prvi svjetski rat. To se vidi u odnosu Petra Kočića i jednog lika Koste Hermana, koga tumači kolega Zlatan Vidović. Inače, Kosta Herman je jedini izmišljeni lik u predstavi i on predstavlja Austrougarsku. Svi ostali likovi su istorijski. Oni su zajedno bili u bosanskom saboru, ali na suprotnim stranama. Imali su vatrene govore i dijaloge. Odjednom kad je počeo rat Kočić se izgubio, ali ovaj čovjek je ostao u ideji da je on zapravo glavni krivac za sve to. Krenuo je da ga progoni i našao ga u Beogradu u okupiranoj Srbiji u ludnici, i dalje ubijeđen da on nije lud i da se ponaša kao David Štrbac iz “Jazavca pred sudom” – da sve ostale ismijava, da se krije iza tog svog ludila. Kočić, kako kažu i istorijske činjenice, nije izdržao pritisak i umro je.

Koliko je Vama sjeo taj tekst Vuleta Žurića i koja je razlika kad igrate istorijsku i izmišljenu ličnost?

– Što se tiče teksta, dosta je rađeno na njemu i mislim da ćemo mi još dosta da vidimo kako će to leći, odnosno sjesti na sceni. Neki dijalozi su dosta suvoparni, ali svaki tekst pa čak i rečenice koje nemaju smisla, kada glumac ili reditelj namaštaju, na sceni dobiju novi smisao, tako da se toga ne plašimo. Što se tiče drugog pitanja – dosad sam mislio da je lakše igrati istorijsku ličnost. Međutim, zbog te činjenice da je čovjek umno obolio uloga je vrlo zahtjevna i izazovna, počevši od toga da glumac istražuje tu bolest i dijagnozu, kako se to manifestuje, kako se ljudi ponašaju… Sve to treba da primijenim u liku, a s druge strane treba ostati Petar Kočić i prenijeti tragove njegove ličnosti koja je bila odranije jaka, korpulentna i rječita. Tako to mora biti jedna iznijansirana igra na ivici.

Niste rođeni u Banjaluci, ali Vas je ljubav prema glumi dovela u ovaj grad. Kakva je, stoga, Vaša lična povezanost sa Petrom Kočićem i njegovim djelom, te kako mislite da ga, mimo predstave koju spremate, praznujemo sto godina poslije smrti?

– Svi smo svjedoci vašara koji se događa na Kočićevom zboru. Ta riječ zbor je običnim ljudima znak da treba da se provesele. Niko se ne zalaže da se veselje ukine, ali to, prije svega, treba da bude kulturna manifestacija, gdje ćemo predstaviti jednog pisca. Vrlo su rijetki ti koji su dali odjeka u Evropi i svijetu kao što je Petar Kočić. Ono, dakle, što rade naši političari i dio naroda jeste skrnavljenje njegovog imena. To je pitanje koje iziskuje drugi razgovor, a što se tiče toga da nisam rođen u Banjaluci – to je istina. Rođen sam u Sarajevu, ali u vrijeme mog školovanja svaki đak je od trećeg razreda osnovne znao za Kočića, pa tako i ja. Međutim, po dolasku ovdje tek sam uvidio koliko on znači jednom narodu i koliko je uzdigao jednu regiju. Kao što kaže moj direktor pozorišta: treba samo da razmislimo o tome kako je čovjek iz jednih Stričića, koji su i danas na “kraju svijeta”, prije sto i nešto godina imao hrabrosti i mozga da ode i da se školuje u jedan Beč. Da li sad postoje tamo takvi slučajevi? Šta tek reći o ostalim zaslugama?!

Da li ste zadovoljni saradnjom sa Nebojšom Bradićem, te kakav je odnos u dosadašnjem toku proba na relaciji glumac – reditelj?

– Gotovo kao što je čast igrati Kočića, tako je čast i sarađivati sa poznatim i priznatim rediteljima kao što je Nebojša Bradić. To je čovjek intelektualac koji je bio i ministar kulture i informisanja u Vladi Republike Srbije. To je, jednostavno, čovjek koji mnogo zna. Radimo i na probama sjedimo sa čovjekom koji se privatno družio ili se druži sa Dušanom Kovačevićem, Dragoslavom Mihailovićem, pokojnim Aleksandrom Popovićem, itd. On je, iako nije pisac nego reditelj, dio kruga koji važi za modernu varijantu Petra Kočića.

Da li smo se od tih modernih varijanti Petra Kočića udaljili jer narod ne shvata da, zapravo, kako jedan glumac reče, u životu glumimo, a u pozorištu nalazimo istinu?

– To je to, ti si postavio i odgovorio na pitanje. Ljudi slabo idu u pozorište, a s druge strane pozorište se slabo promoviše, slabo se ulaže u kulturu. Ljudi i nisu u tolikoj prilici da vide ko su ta imena koja nas predstavljaju u svijetu. Naša kuća će, recimo, da ide uskoro u Francusku, u Tuluz, grad koji ima veoma razvijenu istoriju pozorišta. Tu idemo sa predstavom koja ovdje, nažalost, nema publiku, a vrlo vjerovatno da će tamo biti više nego posjećena. S druge strane, ljudi su prinuđeni da u privatnom životu glume. Radnik u pekari koji inače dolazi na posao u četiri-pet ujutru, a jednom zakasni, primoran je da laže i glumi. Naša predstava “Radnička hronika” je upravo govorila o tome. Zato je bila i izuzetno posjećena i osvojila je više od 20 nagrada.

U više navrata ste angažovani u inostranstvu. Koliko je to promijenilo Vaš pogled na glumu?

– Promijenilo me to iskustvo i te kako. Prilikom snimanja serije “Kosem sultan” u Turskoj sarađivao sam sa glumcima iz Engleske, Poljske, Ukrajine, jer su se producenti držali istorijskih činjenica i tražili glumce iz izvornih zemalja odakle su likovi. To mi je iskustvo, prije svega, pomoglo da se snađem u igri pred kamerama, u toj filmskoj glumi koja može dosta da se istražuje. Nažalost, kod nas se snima vrlo malo i mnoge moje kolege nemaju priliku da to osjete. Eto, ja sam imao sreće jer, kako kaže moj profesor, uvijek morate biti spremi sto odsto i na kraju je opet sve lutrija. To smo prihvatili, time se bavimo i sad idemo dalje.

Da li biste otišli odavde zbog stalnog angažmana negdje vani?

– Vrlo kratko, naravno da bih. Ovih dana baš intenzivno učim turski jezik jer sam dobio bitnu ulogu na osnovu spomenute serije. Pozvao me reditelj iz Turske za jednu od glavnih uloga u njegovom filmu “Umprofor”, koji je već u septembru trebalo da počnemo snimati. Međutim, zbog trenutnog vanrednog stanja u Turskoj sve je pomjereno i stopirano, tako da ćemo početi sa snimanjem najvjerovatnije u martu 2017.

(nezavisne.com)