Unutrašnji svemir Dejvida Bouvija

Dejvid Bouvi je jedan od onih ljudi koji se nije zadovoljavao da bude dobar samo u jednoj grani umjetnosti. On je bio muzičar, glumac, dizajner, slikar, šminker i vlasnik ormara punog fenomenalne odjeće, vijesnik promjena i kosmonaut unutrašnjeg svemira. Bouvi je razumio snagu vizuelne umjetnosti i koristio je bogato pri interpretaciji svoje muzike.

Kada biste morali u 5 riječi da objasnite ko je Dejvid Bouvi, npr. nekome ko je šest decenija bio u komi, ne samo da ne biste uspjeli da nabrojite sve njegove hitove, albume, čak ni persone koje je stvorio, već ne biste uspjeli ni da nabrojite čime se sve ovaj čovjek bavio. Pored nemjerljivog uticaja koji je ostavio u muzici, njegova originalnost pri dizajniranju kostima, scenografija za nastupe i omota za albume ostavila je dubok trag na pop kulturu XX vijeka. Imidž koji je iznosio na scenu uvijek je pažljivo i detaljno kreirao. Učestvovao je u projektima od prvobitne zamisli do realizacije, angažujući odabrane umjetnike i profesionalce koji bi realizovali njegovu ideju onako kako on traži. Aktivno je učestvovao čak i u odabiru promotivnog materijala.

Prije Bouvija bio je Dejvid Džouns

Dok je čekao svoj muzički proboj, Bouvi je strpljivo učio, sticao vrlo korisna iskustva i upijao sve što mu je kulturni život Londona pružao. Bio je opčinjen pop artom i događajima, a posebno mu se dopadala multimedijalna umjetnost. Sa naročitom pažnjom istraživao je pozorište, u čemu mu je mnogo pomogao Lindzi Kemp (glumac, pantomimičar, plesač, koreograf…). On ga je naučio važnosti scenskog nastupa, ulozi šminke, kostima, mimike pri performansima. Naučio ga je da koristi cijelo svoje tijelo pri pričanju priče, a ne samo svoj glas. Takođe, jedna od bitnih lekcija koje je usvojio od Kempa je i važnost razumijevanja i povezivanja sa publikom – nešto u čemu je Bouvi postao veoma dobar. Bibliografski podaci o Dejvidu Robertu Džounsu su lako dostupni na internetu, te se nećemo mnogo zadržavati na tome ko su bili njegovi roditelji, koliko je braće i sestara imao i kakve je palačinke volio da jede kao mali. Ipak, neki interesantni detalji iz njegovog života nam pružaju bolji uvid u razumijevanje kreativne mašine Bouvijevog mozga. Jedan od tih bibliografskih detalja je i pohađanje Srednje tehničke škole u Bromliju, gdje je bio pod tutorstvom Ovena Fremptona, profesora umjetnosti; isti taj profesor mu je našao poslić „komercijalnog umjetnika“ u marketinškoj agenciji, gdje je stekao iskustva koja je kasnije uspješno primjenjivao tokom svoje karijere. Naučio je brzo koliko je imidž bitan za privlačenje pažnje publike: stil, vizuelna prezentacija, pa i ime proizvoda morali su biti prepoznatljivi i jedinstveni. Bouvi je razumio kako svijet marketinga funkcioniše i iskoristio ga je na najbolji mogući način.

Novootkriveno carstvo unutrašnjeg svemira

Par nedjelja prije nego što je Bouvi napisao ovu pjesmu, fotografija usamljene planete Zemlje u crnilu svemira kako izlazi iz mjesečeve senke („Earthrise“), uslikana tokom uspješne misije „Apolo 8“, obišla je svijet i postala simbol promjene koja se dešavala ne u društvu, nego u pojedincu, a Dejvidu je poslužila kao svojevrsna inspiracija za okruženje u kojem je želio da iskaže svoje viđenje „unutrašnjeg svemira“. U par riječi Bouvi uspjeva da se odrekne trijumfa tehnologije i ispriča priču o novim izazovima koji čekaju čovječanstvo: kakva je veza između pojedinca, slobodnog da odlučuje o sopstvenoj budućnosti, i društva. Narednih pet godina on će istraživati ovaj unutrašnji svijet, pun straha, zavisti, ludila, samosažaljenja i izolacije. Prihvatiti sebe onakvim kakav jesi, bez obzira na društvene „norme“ tog vremena, poruka je Bouvija svojoj publici, koja je u njemu našla svojevrsnog mesiju za sve one koji su se osjećali otuđeno od svijeta. Godina 1969. bila je sve samo ne obična: Čovjek na Mjesecu, Vudstok, Praško proljeće, Stounvolske demonstracije… Svijet se mijenjao veoma brzo. Ne čudi to što je svoj prvi hit „Space Oddity“ Bouvi objavio baš ove godine. Iako se ova pjesma vezuje za svemirske teme, Bouvi se u njoj bavi jednom novom pojavom, novim trendom u razmišljanju i življenju, a to je „istraživanje unutrašnjeg svemira“. Ovu pojavu su u svojim djelima obrađivali mnogi tadašnji umjetnici i pisci (Vorhol, Balard, Barouz, Idi Sedžvik), opisujući način na koji istražuju svoju maštu i crpe inspiraciju. Okretanje sebi, stvaranje „Ja“ generacije, stavljanje sebe na prvo mjesto u odnosu na društvo promjena je koja se desila baš pred uzdizanje Dejvida Bouvija.

Upravo intuicija koju ima za razumjevanje i vođenje svoje publike jedan je od ključeva Bouvijevog uspjeha. Njegovo predviđanje novih trendova u muzici, modi, kao i društvenih promjena blisko je natprirodnom. Kao što spominje u „Ashes to Ashes“, on ne radi stvari „iz čista mira“ (out of the blue); ne samo da je svjestan odjeka koje će njegove ideje ostvariti, već je svjestan i kakav će prijem imati kod publike.

Moć vizuelnog: imidž, pozornica i video spot

Nakon uspjeha Space Oddity slijede još dva albuma u sličnom maniru: The Man Who Sold the World i Hunky Dory. Na njima predstavlja sebe kao androgenu figuru, u haljini i sa divnom plavom kosom; pozira kao holivudske dive iz ’40-ih godina, intrigira svojom pojavom, mameći nas da ga bolje upoznamo. Posebna pažnja koju je posvećivao dizajnu omotnica ne treba da čudi. One su prije video spotova bile jedini vizuelni mamac za publiku i Bouvi je to dobro znao. Jedna od prvih plodonosnih saradnji sa drugim umjetnicima bila je prilikom stvaranja omota za TMWSTW sa fotografom Kitom Mekmilanom i dizajnerom Majklom Fišom, odgovornim za prelijepu „mušku haljinu“. Prilikom kratke turneje 1971. godine u Americi prvi put na scenu izlazi u haljini i biva oduševljen prilično pozitivnom reakcijom publike. Tada je shvatio da ne postoje granice u njegovom performansu i da je publika spremna za nešto novo i uzbudljivo. Vrativši se u London stvara Zigija.

Imidž

Zigi Stardast je jedan od revolucionarnih projekata koji je od Bouvija napravio rok zvijezdu. U centru projekta je lik vanzemaljskog mesije, kojem je Bouvi pažljivo kreirao prepoznatljiv imidž, a kasnije i performans na turneji. Sam Bouvi mijenja svoj izgled napuštajući androgeni stil i najprije promijenivši frizuru. Šiša svoje plave lokne i farba kosu u crveno dajući nam jednu od najprepoznatljivijih frizura tog vremena, koja podsjeća na perike nošene u kabuki predstavama. Inspiraciju za Zigijev izgled pronašao je u modnim magazinima, konkretno fotografijama Aleksa Čejtlina na kojima su prikazani modeli japanskog dizajnera Kanašija Jamamotoa.

Omot za album takođe je prikazivao promjenu pravca za Bouvija. Umjesto ženstvenih poza i androgenog izgleda Zigi je fotografisan u zabačenom sokaku radničkog Londona, držeći gitaru kao pušku, pogleda kao vojnik u straži u posve muževnoj pozi, u čizmama kakve su nosili „druzi“ u Paklenoj pomorandži. Ovaj omot, koji je fotografisao Brajan Vord, načinjen je u crno-bijeloj tehnici, kolorit mu je naknadno dodao umjetnik Teri Baster stvarajući još mračniji i nadrealniji prizor ovog svemirskog samuraja.

Iako mu je frizura tokom cijele turneje ostala ista, kostimi su evoluirali velikom brzinom postajući avangardniji što je Bouvi postajao popularniji. Prvi kostimi nisu bili pretjerano stilizovani. Nastali su u kućnoj radinosti, sačinjeni od raznih krpica i dezena koji su mu pali pod ruku. Uspjeh koji je stvarao ovim projektom dozvoljavao mu je da nosi specijalno dizajnirane komade odjeće dizajneraFredija Buretija i Nataše Korniof. Nakon objavljivanja albuma Aladdin Sane Bouvi je uspio da ostvari saradnju i sa samim Jamamotom. Za ove kostime sam Bouvi je rekao da su „sve što sam želio da budu i više. Inspirisani kabuki pozorištem i samurajima, oni su bili nečuveni, provokativni i nezgodno topli pod reflektorima pozornice“.

Velika pažnja posvećena je i šminki, koju je u početku sam nanosio primjenjujući znanje stečeno kod Lindzija Kempa. Kao i kostimi i šminka je postajala sve kompleksnija i zahtjevnija, te je pred kraj turneje Bouviju trebalo više od dva sata da je nanese pred nastup. Međutim, nakon što mu je šminker Pjer la Roše nacrtao prepoznatljivu munju za omot AS, Bouvi ga je angažovao da ga prati na ostatku turneje.

Pozornica

Novi projekat Bouvija Diamond Dogs značio je i kraj njegove glem rok faze. Ovaj album je nastao kao rezultat fascinacije romanom 1984. i pratio je novu promjenu u društvenoj atmosferi, mračnog tona, beznađa i straha. Veliki uticaj na njega je imao i pisac Vilijam Barouz, sa kojim je Bouvi diskutovao o kreativnim procesima. On je bio poznat po svojoj fragmentativnoj tehnici naracije, izvedene od kolažne kat-ap metode, koju su uglavnom koristili vizuelni umjetnici dadaizma i nadrealizma pri stvaranju svojih djela. Bouvi je počeo da koristi ove tehnike u pisanju svojih pjesama za DD album ne bi li uzdrmao muzička i lirična očekivanja. Ove pjesme su evokativne, ali nejasnog značenja.

Kat-ap fragmentacija je korišćena i pri kreiranju omota za DD album, za koji je angažovan belgijski umjetnik Gi Palert. Omot prikazuje Bouvija kao bizarnu mješavinu čovjeka i zvjeri, nalik sfingi, a kao model služile su serije fotografija koje je slikao Teri O’Nil. Palert je omot oslikao kao sliku cirkuskih nakaza.

Ono po čemu je DD poznat je i maestralno vođena promocija projekta, nešto što je Bouvi naučio dok je radio u marketinškoj agenciji. Ona je vođena u 2 faze: prva je podrazumevala prodaju albuma i prateće memorabilije, a druga promociju same turneje.

Video spot

Za Bouvija su sedamdesete bile plodonosne, ali i turbulentne. 1979. godine objaviviši Lodger stavlja tačku na ovu dekadu i okreće se novoj, spreman da svoje eksperimentisanje pretvori u novi zvuk. Album Scary Monsters (and Super Creeps) i numera „Ashes to Ashes“ bio je svojevrsno „pročišćavanje“ od svega onog što je ostavljao u odlazećoj dekadi, svojevrstan epitaf, po njegovim riječima. Sama pjesma je introspektivna, sa puno detalja koji se mogu povezati sa Bouvijevom dotadašnjom karijerom i njegovim pogledom na sve što je učinio do tad, vraćajući lik Majora Toma iz „Space Oddity“. Njemu daje novu ulogu „džankija”, tj. kosmonauta kao narkomana koji je imao lud trip.

Međutim, iako je ova pjesma sama po sebi bouvijevski kvalitetna, ono što je izdvaja i zbog čega je značajna je zapravo video spot koji ju je pratio. Bouvi je još jednom predvidio trendove u muzici i shvatio je važnost videa kao vizuelnog medija kojim će moći da se iskaže i promoviše svoja djela. Video za ovu pjesmu osmislio je lično, a u režiji mu je pomogao Dejvid Malet. Za njegovo snimanje utrošeno je oko 250 000 funti, te je dugo bio jedan od najskupljih spotova. Naracija u videu je nelinearna, sa tri nepovezane priče koje se smjenjuju. Bouvi je u njima pajac (u kostimu koji je kreirala Nataša Korniof), zatvorenik u „ludačkoj ćeliji“ i Major Tom na aparatima za održavanje života.

Usljed efekta solarizacije, koji je korišćen na snimku, nebo izgleda crno, a zemlja ružičasta, što pojačava utisak apokaliptičnog vanzemaljskog okruženja. U spotu se pojavljuju i „Blitz kids“, grupa mladih koji su zaslužni za donošenje svježe subkulture novog romantizma, pravca koji je inspirisan upravo Bouvijevim radom.

Video je pun skrivenih detalja i bio je podvrgnut brojnim analizama. Za samog Bouvija on je prikaz onog što je bio, što ga prati i šta ga u budućnosti čeka.

Heroj promena

U dokumentarnom filmu Inspirations Bouvi otkriva da je često koristio vizuelne umjetnosti kao pomoćna sredstva pri stvaranju muzike i pisanju pjesama. Uvijek mu je bilo lakše da problem riješi ako ga prvo nacrta tj. vizualizuje i vidi gde se rješenje nalazi. Nikad nije odvajao vizuelnu kreativnost od muzičke, već je smatrao da se one međusobno prepliću i upotpunjuju.

Svoju muziku je uvijek zamišljao kao trodimenzionalnu i opipljivu: „Pjesma zahtjeva karakter, oblik, tijelo i uticaj koji će ljude natjerati da je iskoriste po sopstvenim potrebama i shvatanjima. Da utiče na njih ne samo kao pjesma, nego i kao životni stil“. Bouvijeva konstantna potraga za inspiracijom i novim idejama, otvorenost ka rizičnim odlukama vezanim za karijeru i odbijanje da koristi prečice i zadovolji se lakim rješenjima stvorila je od njega jednog od najuticajnijih umjetnika današnjice. Jedan od njegovih većih talenata bio je i da prepozna talente drugih ljudi i iskoristi ih za svoje zamisli, kao i da predvidi i najavi buduće trendove popularne kulture. On voli da pomjera granice umjetničkog iskazivanja i posjeduje sposobnost da vidi promjene i da im se preda, da bude na njihovom čelu kao predvodnik.

Džonatan Barnbruk je objasnio Bouvijevu jedinstvenu prijemčivost: „Ima veze sa duhom vremena, duhom muzike i nesvjesnim razumjevanjem svega što se dešava.“

(Kultur Kokoška)