USKORO IZLAZI ATLAS SRPSKIH ŽRTAVA Kojić: Smetamo onima kojima smeta istina

Izrada atlasa masovnih stratišta srpskog naroda tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata jedan je od najozbiljnijih, ali i najobimnijih poslova koji radimo, ali ogroman napor daje rezultate i vjerujem da ćemo vrlo brzo predstaviti prvi dio “Atlasa zločina”, kaže direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić.

On u intervjuu za portal Banjaluka.net kaže da bi ovaj značajan dokument trebao ugledati svjetlost dana na predstojećem Sajmu knjige u Banjaluci, te da je evidentiranje svih masovnih stratišta srpskog naroda tokom proteklog rata predstavlja izuzetno obiman i složen proces za čiju realizaciju je potreban duži period, ali ističe da će vrlo brzo biti objavljen „Atlas zločina“ počinjenih nad Srbima 1992. godine.

Kojić kaže da je to samo dio aktivnosti i ogromnog posla koji je uradio Republički centar pod njegovim rukovodstvom.

– Napadi na Republički centar i mene lično od strane političkog Sarajeva i pojedinaca koji ne mogu da prikriju mržnju prema Srbima najbolji su dokaz da radimo pravi posao – kaže Kojić.

Od koga dolaze ti napadi i zašto?

KOJIĆ: Od onih koji se protive istini i koji žele da održe lažnu tezu da su jedine i isključive žrtve u proteklom ratu bili Bošnjaci. Mi smo trn u oku onima onima koji ne poštuju sve žrtve i koji čak i posmrtne ostatke svojih najmilijih koriste u političke svrhe. Mi smetamo onima kojima smetaju optužnice protiv Atifa Dudakovića, Ramiza Drekovića, Ejupa Ganića i ostalih bošnjačkih vojnih i političkih rukovodilaca koje su podignute zahvaljujući radu našeg Centra i čestitim tužiocima Tužilaštva BiH. Ali dok god smo meta onih kojima smeta istina, bićemo sigurni da smo na pravom putu.

Činjenica je da je došlo do pomaka u procesuiranju zločina nad Srbima, ali Strategija za rad na predmetima ratnih zločina čije usvajanje je godinama kočeno i koja je teškom mukom usvojena još uvijek nije u punoj funkciji. Zašto?

KOJIĆ: Nije u punoj funkciji zato što nije formirano Nadzorno tijelo za njeno sprovođenje, a nije formirano zato što se Bošnjaci protive mom imenovanju za člana tog tijela.

Zašto se protive?

KOJIĆ: Pa nemam odgovor na to pitanje i najbolje bi bilo to njih pitati. Ja smatram da nemaju nijedan jasan argument. Očigledno je da njima smetaju rezultati koje smo postigli i smeta im to što se mijenja slika o karakteru proteklog rata i njihova lažna teza o Srbima kao agresorima i Bošnjacima kao žrtvama.

Spomenuli ste optužnice protiv bošnjačkih generala i bivših političkih rukovodilaca kao što je Ejup Ganić, ali optužnica ne znači i osudu. Da li je moguće da ih Sud BiH oslobodi i tako opere njihove biografije?

KOJIĆ: Nažalost, dosadašnja sudska praksa ostavlja prostor za takvu zebnju. Centar kontinuirano prati rad pravosudnih institucija na predmetima ratnih zločina i raspolaže ažurnim podacima i obimnom dokumentacijom. Ti podaci ukazuju na selektivan pristup pravdi i neprocesuiranje ratnih zločina počinjenih nad licima srpske nacionalnosti. Mi smo učinili sve što je trebalo da oni koje smatramo odgovornim za zločine nad Srbima konačno dođu pred lide pravde i izađu pred sudije, a kako će se ponijeti te sudije – to ne znamo. Mi želimo da vjerujemo da će pod teretom nepobitnih dokaza donijeti jedine moguće presude – osuđujuće, ali s obzirom na to šta smo sve vidjeli i doživjeli od tog suda, imamo puno pravo da budemo skeptični.

Pored „Atlasa zločina“ koji bi uskoro trebao da bude predstavljen, šta još možete izdvojiti među brojnim publikacijama koje su ugledale svjetlo dana zahvaljujući Republičkom centru?

KOJIĆ: Mnogo je toga, pa ću sigurno nešto zaboraviti i zato ću nabrojati samo par naslova. Najvažniji je svakako Popis žrtava Odbrambeno-otadžbinskog rata, monografija “Naša ispovijest – Žene žrtve rata iz Republike Srpske 1992-1995”, zatim “Hronika ugašenih ognjišta – Stradanje Srba u Podrinju 1992-1996”, onda knjiga našeg zaposlenika Nikole Borkovića o stradanju beba u Kliničko-bolničkom centru Banja Luka u maju i junu 1992. pod nazivom “Šta su skrivile”, potom “Djeca – žrtve rata” i niz drugih značajnih publikacija kojima se borimo za istinu o žrtvama proteklog rata.

(A. Stojanović)