Velibor Velo Mrkajić: Kuda sam sve stigao, dobro srce ikako u meni kuca
“Da bi nekoga razumio, prvo moraš prošetati u njegovim cipelama”, kaže stara izreka, a ko zna koliko nas bi se usudilo da makar i na jedan dan obuje cipele Velibora Vela Mrkajića iz Trebinja.
Vedar, nasmijan, uvijek raspoložen za šalu i topao pozdrav, vedrog duha i iskrenog srca, Velo prkosi životu i svim problemima koji su ga od rođenja pratili.
Većini Trebinjaca Vela ne treba posebno predstavljati. Znaju ga sa ulice, uvijek je na biciklu. Ako nije na biciklu, onda je u frizerskom salonu, radi. Ako ga ne nađete tamo, onda statira u nekom filmu. Ma, ko bi uspio da ga stigne. Gotovo niko, a posebno ne gomile razočarane omladine koja dokoličari i čeka da se neko drugi izbori za njihovo bolje sutra.
Velo se izborio sa mnogim problemima u životu, a jedan od najvećih bila je cerebralna paraliza.
– Rođen sam prije vremena, sa sedam mjeseci. U kolicima sam bio od rođenja, od 1987. godine, pa sve do 1998. kada sam otišao na prvu operaciju, a bilo je ih ukupno pet – ovako Velo započinje svoju priču za “Moju Hercegovinu”.
Samo jaka volja i želja za životom pomogle su mu da istraje u svom cilju – da ustane iz kolica, a Velo ne samo da je uspio da prohoda, već je uspio i da nauči da vozi bicikl bez koga više ne može ni da zamisli dan.
– Imao sam operacije svakih godinu dana. Posljednja je bila 2003. godine. Trebalo je da mi urade još jednu, ali sam imao problem lomljenja mišića. Padnem nezgodno, povrijedim mišić i onda je oporavak trajao pola godine. Bilo mi je više dosadilo da idem u bolnicu i rekao sam neka bude šta će biti i, eto, danas mogu da hodam, da radim i da vozim bicikl – priča ovaj hrabri momak.
Posla ima za one koji žele da rade
Iako kao ni većina osoba sa invaliditetom nema stalni posao ni sigurna primanja, Velo ne troši vrijeme čekajući da ga neko pozove i ponudi mu posao. Svakodnevno se bori, pronalazi različite načine da zaradi, a ničega se, kaže, ne stidi da radi, samo ako je pošteno.
– Trenutno radim ovdje u Udruženju “Sunce nam je zajedničko”, a u drugoj smjeni pomažem u jednom frizerskom salonu. Radim i u bašti, siječem i cijepam i drva ako treba. Nikakvog se posla ne bojim samo ako je to nešto što ja mogu da radim. Od svega toga bude po neka zarada od pet do 10 maraka dnevno, ali kada se to izračuna na mjesečnom nivou, to je neki skroman iznos od koga mogu sebi da priuštim nešto što mi treba, na primjer, patike, jaknu ili nešto drugo – kaže naš sagovornik.
Nije se, priča, libio ni da se prihvati onih “prljavijih” poslova. Sakupljao je plastični i stakleni otpad, pa ga odvozio i prodavao u Čapljini.
– Znao sam u Čapljini prodavati po tri tone stakla mjesečno. Nalazio sam i prevoz, uzimao sam iz kafana to staklo, pa sam ga prao, pakovao, zarađivao, skupljao plastiku i ništa me pod milim bogom nije sramota raditi. Imam kolega koji imaju bolji život nego ja, koji hoće da popiju i zapale, a neće da rade. Ko želi i ko se ne stidi uvijek može da nađe posao. Ja se borim da majka ne mora da mi daje pare i da imam dovoljno od mjeseca do mjeseca – iskren je Velo.
Volio bih da upoznam Moniku Beluči i Slobodu Mićalović
Velov razdragani i radoznali duh odveo ga je i na statiranje u dva filma. Prvo je statirao u filmu “Krugovi”, a zatim i u najnovijem ostvarenju Emira Kusturice “Na mliječnom putu”. Iako je statirao od samog početka snimanja u Trebinju, Moniku i Slobodu, kaže, nije upoznao, a volio bi da ima bar jednu fotografiju sa prelijepim glumicama.
– Statirao sam u raznim scenama poput onih gdje sam prenosio neke guske preko mosta. Glumio vojnika koji spava, a čak sam jednom u jednoj sceni nosio mrtvaca. Nije baš bio pravi mrtvac, već žena koja je za to bila plaćena, a koja je zajedno sa garderobom imala 40 kilograma – priča Velo kroz smijeh.
Posebno mu, kaže, znači prijateljstvo koje je sklopio sa članovima trebinjskog Moto kluba “TNT”. Nikada, kaže, neće zaboraviti kada je od njih dobio bicikl na poklon.
– Htjeli su da mi kupe i motor na četiri točka, ali otac mi to nije dozvolio. Kaže da se ni sa biciklom ne smirujem, a ko zna gdje bih stigao da se dočepam i motora – kaže Velo, koji svake godine 12. maja, na svetog Vasilija Ostroškog, biciklom odlazi u Mrkonjiće pokraj Trebinja na liturgiju.
Oni koji malo bolje poznaju Vela znaju i da voli da pjeva, te da piše pjesme. Na pitanje da li je bolje inspirisan kada je veseo ili tužan, odgovara da za njega tuga ne postoji. Povjerovali smo mu odmah, jer o tužnim stvarima poput priče o njegovom životu tokom ratnog vremena i izbjeglištva iz Konjica nije želio da govori. Neostvarenih želja, kaže, ima mnogo, ali treba biti realan, pa će i ostvarenja vremenom doći.
O Velovom nemirnom i razdraganom duhu najbolje govori rečenica kojom je završio svoju priču za “Moju Hercegovinu”: “Samo da znaju ove noge pričati kuda sam ja sve stigao, dobro srce u meni ikako kuca”.
(tekst i foto: Moja Hercegovina)
