Vid Vicko Vukelić, pisac: Budite djeca i radujte se životu
Klikerijada na Zmijanju, u Carskoj dolini. Zvuči zanimljivo, ali ne znate tačnu lokaciju? Zato morate pročitati novu knjigu Vida Vukelića, pisca koji je prije dvadeset godina započeo svoj književni put.
Njegova prva knjiga, poezija za djecu „I na nebu i na zemlji“, označila je početak uspješne karijere. Iako je prošlo mnogo vremena, Vukelić nije izgubio vezu sa djetetom u sebi, što je i najvažniji motiv koji stoji iza njegovih djela. Na proljeće planira zanimljiv projekat koji će, sigurni smo, privući veliku pažnju najmlađih, ali i njihovih roditelja, Klikerijada na Zmijanju, u Carskoj dolini. O ovom projektu, novoj knjizi “Sunce nad Carskom dolinom”, likovima: Mlađi šišaru, Proroku Simici, Daji, Sveti i Vuku, Vukelić je govorio za portal Banjaluka.net
Počeli ste da izdajete knjige prije dvadeset godina, prva Vaša objavljena knjiga je poezija za djecu „I na nebu i na zemlji“. Šta Vas je motivisalo da stvarate upravo za najmlađe?
Prvo bih pozdravio svu djecu i njima dorasle. Dići se na nivo djeteta i tamo stvarati je zaista dar Gospoda i na tome Mu hvala. Rekao sam jednom da čovjek može biti srećan samo onoliko koliko zadrži djeteta u sebi. Motivacija nije van nas, nego u nama samima, od čega smo satkani, tako i zračimo. To je i odgovor na Vaše pitanje. Sve je nadahnuće, svaki pokret u prirodi, u biljnom i životinjskom svijetu, u igri djeteta, povjetarcu, kiši i svemu što nas okružuje.
Poezija za djecu ima posebnu moć da oblikuje djetinjstvo, ali i poimanje svijeta. Koji je najbolji način da se pjesme za djecu učine relevantnima u današnjem vremenu kada se mašta, sam način razmišljanja i posmatranja svijeta najviše oblikuje preko ekrana?
Napisao sam jednom da pjesma za najmlađe mora da ima edukativni ili zabavni karakter, ako ima i jedno i drugo, onda je to pun pogodak. Pjesma za djecu ne smije da bude pametovanje, nego da kroz zabavu i igru stihovima uvedemo djecu u svijet poezije i da ih navedemo na razmišljanje, ali ne na razmišljanje koje opterećuje, nego koje im stvara želju za čitanjem pa čak i pisanjem poezije. To izaziva u djeci želju za stvaranjem i to se pokazalo produktivnim. Danas imamo mnogo djece koja žele da slušaju pjesnike pa i da sami pišu. Mediji se moraju baviti time i pronaći prostor da takve sadržaje češće emituju. Ako se budemo na pravi način bavili djecom, imaćemo rascvjetanu baštu darovitih mladih ljudi kojima ćemo se diviti i svima nama će život biti radosniji i ljepši.
Vaša nova knjiga “Sunce nad Carskom dolinom”, objavljena polovinom prošle godine sadrži 20 priča za djecu. Kako ste se odlučili na ovaj oblik pripovijedanja i šta vas je inspirisalo da pišete o svom zavičaju?
Svi veliki pisci su se vraćali zavičaju. Valjda se to dešava u određenom periodu života, kad zov zavičaja zaigra u nama. Rekao sam da je ova knjiga spomenik jednom vremenu, ali ne vremenu koje je iščezlo i nestalo, nego vremenu koje se uvijek u nama iznova rađa, ljepše i veće. Jedan dječak mi je rekao da je ova knjiga za njega prava avantura. Nisam bio toliko srećan zbog knjige, koliko zbog dječaka koji je to vrijeme opisano u knjizi doživio kao avanturu. U današnje vrijeme pisci za djecu izmaštavaju svijetove i o tome pišu, ja sam htio da samo neko prošlo vrijeme puno ljubavi i razigranosti preslikam na papir i to se pokazalo kao veoma uspješno jer su djeca ove priče prihvatila kao avanture u kojima se divno osjećaju.
Knjiga je, kako ste sami rekli, spomenik jednom vremenu. Koji su to konkretni trenuci i ljudi iz Vašeg djetinjstva koje ste željeli sačuvati kroz ove priče? Koliko vam je bilo važno zadržati autentičnost tih likova i njihovih života?
To su trenuci bezbrižnosti, razigranosti i ljubavi. Opisao sam ljude iz svog okruženja tog vremena.
Tu je Mlađo šišar, čovjek koji je šišao svu djecu u selu, Prorok Simica koji je trideset godina prije mog dolaska na svijet proricao sudbine ljudi i govorio o vremenu koje dolazi, a zamislite, bio je nepismen. Rekao je da će ono što on priča neko opisati i u knjigu staviti, i da će se na drugom kraju svijeta čitati ono što on govori. Tu su Daja, Sveto i Vuk, dječaci koji nas vode kroz knjigu i priče koje odišu toplinom.
Svi likovi u knjizi su živjeli dok sam odrastao, na žalost mnogi više nisu među nama, ali su na jedan poseban način tu i drago mi je da je ovo moj spomenik njima, kako rekoh, spomenik životu, a ne prolaznosti.
Koje poruke želite da mladi čitaoci izvuku iz Vaših priča? Da li je današnji svijet, s obzirom na sve tehnološke promjene, još uvijek u mogućnosti da sačuva te stare vrijednosti koje ste opisivali u ovoj knjizi?
Poruke ljubavi i radosti života. Negdje pročitah da djecu učimo Bogu, a da će ih Bog svemu ostalom naučiti. Za život nam je potrebna samo ljubav, kad imamo ljubav u sebi, vjerujte mi, Gospod će nam sve ostalo dati. Svijet je onakav kako ga doživljavamo i prenosimo na generacije koje dolaze. Mediji su čudo, na žalost u zadnje vrijeme mediji forsiraju tugu, a kad tugu šaljemo nebu, samo kiše tuge mogu padati po nama. Moramo imati snage da kroz medije nebu šaljemo ljubav i radost će nam se vratiti. Budite djeca i radujte se životu.
Poput Kočića, Ćopića čuvate i autentičan jezik ljudi ovih krajeva. Koliko na taj način uspijevate očuvati sjećanje na tradiciju i vrijednosti podneblja kojem pripadate?
Kroz Vaša pitanja saznajem da ste zaista upućeni u ono što radim i to me raduje. Zašto izmišljati mjesta, vremena, načine govora i ostalo, kad je to sve tu. Nema boljih pripovjedača od onih koji su se saživjeli sa tom emocijom i načinom života. Tako su radili i moji prethodnici, veliki pisci i ljudi kojima se divimo. Mnogi se prepoznaju u načinu govora koji je u knjizi i ljepoti nekog mirnog i spokojnog vremena i zato knjigu čitaju i po nekoliko puta. Eto, i vi ste svjedok.
Čula sam da planirate organizaciju Klikerijade? I to baš na Zmijanju, u Carskoj dolini, da li Vas i dalje drži ta ideja? Kako bi izgledalo to takmičenje?
Ne volim takmičenja i to me pomalo udaljava i od sporta. Već dogovaram odlaske na Zmijanje čim grane sunce i da djecu upoznam sa načinom života u kojem sam odrastao. Tu će biti uključeni i nastavnici geografije, biologije, fizičkog i srpskog jezika, tako da ćemo kroz zabavu i igru imati divno druženje bez takmičenja. Carska Dolina će djecu učiniti malim carevima starih igara, koje su meni bile putokazi u svijet u kojem sam sada. Samo vezan tom niti, mogu biti veliki čovjek.
Na mnoge Vaše stihove komponovana je muzika, potom su nagrađivane na festivalima. Osim toga, napisali ste himnu Đurđevdanskog festivala u Banjaluci, himnu Doma za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“. Da li planirate da radite nešto slično u narednom periodu?
Napisao sam dosad pet himni i one su nastale spontano iz čiste emocije i osjećaja koje se u meni rode. Ne planiram pjesme, one naprosto procvijetaju u meni, neke postanu himne, neke pjesme iz čitanke. Najbitnije je da su protkane ljubavlju i da postanu radost srcima mojih čitalaca.
Marina Majkić Miletić
